Dana 20. veljače članovi skupine Mladi knjižničari pod vodstvom naše knjižničarke Ane Raspović uputilo se prema Znanstvenoj knjižnici grada Zadra. Prvo nam je knjižničarka Znanstvene knjižnice, gđa Norma Miočić, održala kratko predavanje o knjigama za slijepe i slabovidne osobe. Imali smo priliku i vidjeti studio u kojem se knjige i snimaju. Projekt je to pod nazivom Talking books – improving accessibility of public library services for blind and visually impaired persons”, koji je pokrenut prije nekoliko godina između Hrvatske i BiH s ciljem poboljšanja knjižničnih usluga za slijepe i slabovidne. Tiskane knjige, u za to predviđenom studiju, čitaju uglavnom dobrovoljci, čiji zvučni zapisi se kasnije preslušavaju, prepravljaju ili po potrebi ponavljaju kako bi slijepa osoba dobila jasan i razumljiv tekst. Posjetiti Znanstvenu knjižnicu a ne vidjeti najveću knjižnu zbirku u našoj županiji koja broji oko pola milijuna knjiga, bila bi prava šteta, zar ne? Uputili smo se u razgledavanje. Prva stvar koja nam je upala u oko bio je registar knjiga koje još nisu uvedene u elektronski katalog (katalog na listićima). Tamo se u nekoliko ormarića poslagano abecednim redom nalazio velik broj kartica koji je detaljno opisao svaki knjigu do najmanjih detalja, pa čak i do visine i širine same knjige. Tiho smo prošli pored čitaonice i lagano se uputili prema toj zaista nevjerojatnoj zbirci. Prvo smo prošli pored polica brojnih knjiga, a zatim se spustili na zadnji kat gdje se čuvaju novine, razglednice, posteri i časopisi to jest takozvana efemerna i periodična građa. Upravo tamo se nalazi trezor u kojem se čuva najvrjedniji dio te ogromne zbirke. Imali smo priliku prelistati prvu tiskanu Juditu iz 1521. godine čija se vrijednost procjenjuje na vrtoglavih tri milijuna kuna. Također smo vidjeli prvo tiskano izdanje Zadarskog statuta, prvo izdanje Zore dalmatinske, Pomorski statut, razne misale i pergamene kao i pismo pape Lea XIII. s originalnom pečatom. Najstarije djelo na pergameni potječe iz 1180-ih godina. Rijetko tko bi nakon takvog iskustva mogao ostati ravnodušan, pa nismo ni mi. Zahvalili smo gđi Normi na zaista zanimljivom i poučnom obilasku, a neki učenici su i izrazili želju da volonterski posude svoj glas za snimanje knjiga za slijepe i slabovidne osobe, kako bi na taj način doprinijeli svojoj zajednici.
Berto Žuvić, 2a
