Misu zahvalnicu proslavili smo u petak 4. lipnja u svetištu Majke Božje od Krasna na Velebitu koje je nekada bilo najjače i najposjećenije marijansko proštenište u Hrvatskoj
U Krasnom pitomom podvelebitskom selu, smještenom je na najvećoj nadmorskoj visini u Hrvatskoj (714 m) slavili smo misu zahvalnicu.
Uz učenike na misi su sudjelovali i njihovi profesori te ostali djelatnici škole. Na samom početku misnog slavlja ravnatelj je prisutnima uputio slijedeći poziv: Ne razmišljajmo o onome što nije dobro, negativno, zlo, nego se nadahnjujmo dobrim, molitvom pročišćavajmo naše poglede kako bi naša srca bila osjetljiva za dobro. Isus nas je tome učio, prolazeći zemljom čineći dobro. Zahvaljujući Bogu za sve dobro koje nam je učinio, za ljepote prirode kojima smo se prethodno divili zahvalimo dobrom Bogu i svima koji su vam pomogli kroz ovu školsku godinu..
U prigodnoj propovijedi ravnatelj je istaknuo kako “Bit poruke i pouke naše vjere da je Isus došao u susret čovjeku i svijetu kojeg je iz ljubavi stvorio. To je izvor i razlog čovjekovoj radosti i veselju: kliči od radosti…veseli se… ne boj se….jer – Bog tvoj u sredini je tvojoj…
Bog želi da to i takovo življenje i su-sretanje čovjek ostvaruje u svojoj svakidašnjoj komunikaciji s drugim čovjekom i svijetom. Najbolji primjer za to je susret Marije i Elizabete. Događaj je to pun radosti, dobrih vibracija, izvrsne poruke i življenja čovjeka iz spomenutog susreta Boga i čovjeka. Pogledajmo samo taj niz glagola u klicanju: pohiti … uđe …. pozdravi …. … Elizabeta: začu…. zaigra od radosti…. napuni se Duha….povika…blagoslovi: Marija: veliča …. klikće ….. Stavimo pred to zrcalo svoje živote, svoja posjećivanja i susrete, kad jedni drugima idemo na rođendane i imendane, vjenčanja i krštenja ili “obične” svagdanje susrete u školi. Hitimo li pritom u pravilu ili se nevoljko “vučemo”? “Ulazimo” li uistinu jedni drugima – u kuće i u srca, po-zdravimo li doista ili možda za-bolimo jedni druge….? Jesmo li još uopće sposobni jedni druge za-čuti pored tolikih akustičnih uređaja koji su nas, poput zvučnih kulisa, jedne od drugih odvojili? Otkako smo se oboružali mobitelima, zavaravamo se umišljajem da smo komunikativniji. Ima jedna stara izreka “stavi prst u more, pa si povezan s cijelim svijetom” koju smo mi pretvorili u “stavi mobitel na (ili u) uho, ap si povezan s čitavim svijetom. A zapravo se čini kao da smo stavili prst u uho i ne čujemo ni svoje najbliže, nikoga….,…Ponekad mi se čini , prosti Bože, da nas ti pusti mobitelji pretvaraju u – mobilnu tel _ _ (dovršite rečenicu sami) !
Provjerimo malo obogaćuju li nas naši susreti ili nas umanjuju? Zapravo su-srećemo li se više uopće? Riječ “susret” dolazi od korijena “su-sretan”, što doslovno znači biti s drugim i u drugome. Valjalo bi se pitati s kakvim vijestima hitamo jedni drugima ususret. Uzmimo za primjer Sokrata kojemu je jednom prigodom dohitao prijatelj, očito goreći od nestrpljenja da mu prenese što se na trgu o njemu govori. Mudrac ga dobro poznavao pa ga zaustavi i upita: je li vijest koju mi nosiš dobra? – Pa, baš i nije! A je li istinita? – Ne vjerujem! – A mogu li živjeti da je i ne čujem? – Dapače! Sokrat odlučno zaključi: – onda mi ništa ne govori! Ne čini li vam se, da bismo trebali učiti od Sokrata. I napokon iznad svega se upitati: gdje smo to zagubili radost, Znamo li se radovati? Mi. kršćani, baštinici Evanđelja koje je Radosna vijest. Osobito mi kršćani u Hrvatskoj, a navodno nas je 88%. Gdje nam je ta radost? Zašto smo pretvorili Hrvatsku u zemlju bez osmijeha, u meridijan pesimizma i domovinu svakidašnjih jadikovki. Stoga: POHITIMO BITI DOBRA VIJEST.
Ovim riječima vođeni vratili smo se svojim kućama osvježeni “Riječju života” koja stvara i sve čini sposobnim za nove životne pothvate, nadahnuća, …….
