Oproštaj od Lukše Pletkovića
Događaj koji je obilježio prošlu školsku godinu i duboko se urezao u naša srca i u naše duše.
Lukša. Naš Lukša. Ime prepušteno vlastitoj rječitosti. Život prepušten milosti Božjoj.
Jedan odlazak u vedrinu o kojoj je tako vjerodostojno, za života, svjedočio. Netko je tiho, tiho … odškrinuo vrata života i s užgane svijeće, kao zreli plod, otkinuo plamen.
Tišina. Praznina. Jecaj. Već jedva čujan,
lagani titraj latice s bijele ruže uvijek će nas podsjećati da smo dijelili školske dane.
Zatvaraš li ponekad oči
Onako polako kao kad se zatvaraju vrata dubokih prostora
Polako
Ali teško
Osjećaš li ponekad kako
Zatvarajući oči
Ulaziš u prostor
Duboki prostor
Kojega jedino ti poznaješ
Zeželiš li ponekad kad tako zatvaraš oči
Nekoga u tom prostoru sresti
Sretneš li Ga ponekad?
