IN MEMORIAM – Ocu Nadbiskupu, Ivanu Prenđi

Posljednji susret naše školske zajednice s Vama bio je, nedavno, uoči Božića. Usprkos Vaših golemih obveza u svakoj školskoj prigodi, uoči blagdana, na sjednicama nastavničkog vijeća, na početku ali i na kraju školske godine – bili ste s nama. Bili smo u srcu razdragani, osjećali se počašćeni i Vama važni. U ambijentu božićnih jaslica toga hladnog, snijegom pokrivenog 18. prosinca podijelili ste s nama radost Božića, blagoslovili nam školsku zgradu i našu školsku obitelj i po tko zna koji put ohrabrili nas na našem putu životnog, ljudskog i kršćanskog dozrijevanja. Još nam je svježa i Vaša poruka s početka školske godine da uz znanje primimo i vrednote vjere. “I kad smo najslabiji, ruka Božja je s nama i za nas djeluje – rekli ste. – Može izgledati tvrdo, teško i s pitanjem zašto, no znajte da je Krist i u takvim situacijama uz vas i preko onih koji su vas pozvani ljubiti“. A, Vaš očinski poziv ljubavi prema nama bio je očit i o njemu govore brojne generacije polaznika i djelatnika naše škole, koja je izrasla iz Nadbiskupskog sjemeništa „Zmajević“, prije nas.

Hvala Vam što ste pratili naš hod s povjerenjem koje ne odustaje, Vi koji ste bili povezani sa Sjemeništem više od dva desetljeća kao njegov rektor, a potom više godina kao nadbiskup koadjutor i naposljetku kao nadbiskup Ordinarij znajući da usklađujete svoj trud s naumom Skladatelja vremena i vječnosti. Dosanjali smo san da se Gimnazija prizna kao javna škola. Sudjelovali ste u brojnim njenim mijenama, od upisa vanjskih učenika do uključenja djevojaka u školski sustav katoličke srednje škole znajući da je sazrio trenutak da se škola odvoji od Sjemeništa i da postane centar odgoja mladih na evanđeoskom humanizmu Isusa Krista. Bili ste s nama i u ratnim uvjetima, ali i u vrijeme dok smo sanjali i razmišljali o proširenju škole, izgradnji nove zgrade sa svim sadržajima moderne katoličke škole. Valjalo je stvoriti prostorni ambijent adekvatno ispunjen kako duhovnim tako i radnim obvezama. Bila nam je potrebna školska kapelica, dvorana, kabineti … jer bez duhovne posude naših stremljenja i životnih ostvarenja, upućenosti mladih na temelj Evanđelja – ljubav – nije moguće ni mišljenje, ni djelovanje, a niti znanje koje kako ste znali reći – nije namet – nego dar. Hvala za to, oče nadbiskupe. Hvala za ohrabrenja našim profesorima u koje ste uvijek imali veliko povjerenje stavljajući im na dušu odgovornost u odgoju mladih generacija i potrebu za prepoznatljivosti da, kao i povjereni im učenici, budu Kristov znak među drugim školama.

Oče nadbiskupe, naše su Vas oči vidjele, naša srca doživjela, naše su uši čule Vaše poruke. Imali smo čast i mogućnost živjeti s Vama i dijeliti s Vama naše želje i nastojanja oko dobra naše škole. Vaša blizina otvarala nam je uvijek novi prozor u sutra, nadahnjivala nas optimizmom.

Sada smo suočeni s Vašim iznenadnim odlaskom, sa smrću koja je pripremljen dio života, trenutak, stanka između dva pola – dolaska i odlaska. Ovakvi trenutci pokrenu lavinu pitanja, ali i najtoplijih sjećanja koja daju biljeg životu i potvrđuju smisao življenja i poslanja svakog od nas. Zato smo i napisali ovaj kratki In memoriam Vama, našem nadbiskupu. Znamo da Bog nema potrebe govoriti, jer On JEST! Ono pak što oduvijek i zauvijek JEST, govori samo za sebe. Svjetlost vječna svijetlila Vam, oče nadbiskupe. I sad kada je došlo vrijeme da se s onu stranu, u vječnosti Očeve domovine molite za nas – preporučujemo se.

Počivali u svjetlosti Božjega mira!

Vaši

učenici, profesori i djelatnici

 

ravnatelj, mons. Joso Kokić

 
 

Više iz rubrike Događanja

 
 

Share this Post