Maturanti na terenskoj nastavi

 

OD DUBROVNIKA DO BOKE KOTORSKE

Učenici četvrtih razreda zajedno sa svojim razrednicima krenuli su na terensku nastavu, 22. – 23. studenog 2013. Prema krajnjem jugu naše Domovine. Dodatna snažna motivacija ovoj terenskoj nastavi bio je planirani posjet Boki kotorskoj. Nismo se dali omesti ni pritiskom kišnog (ne)vremena! U osobnoj molitvi za sretan put zazvali smo blagoslov svih naših blaženika i svetaca od Zadra preko Dubrovnika do Kotora. Putujući autocestom do Vrgorca divili smo se graditeljskom umijeću i slušali referate iz hrvatskog jezika, povijesti i geografije.

Jedva smo čekali ugledati grad Dubrovnik i onako se s visoka diviti njegovim zidinama i stoljetnim zdanjima, upijati pogledima mediteranski duh okružen kamenom, „škurama“, kamenim vratima, zidinama i pločnicima… Nakon zasluženog slobodnog vremena, uz stručno vodstvo obišli smo simbole grada Dubrovnika: Franjevački samostan i crkvu Male braće, Stradun, palaču Sponza…

Uronjeni, potom, svatko u svoj svijet, uz laganu glazbu i poneko tiho čavrljanje, uputili smo se prema Boki kotorskoj. Željno smo očekivali vidjeti Boku koju osjećamo neopisivo bliskom; otkriti njezinu ljepotu i naužiti se kulturnog i vjerskog blaga koje ljubomorno čuva. Ostavljajući iza sebe mjesta Zeleniku, Kostajnicu, Morinj, Strpi… i neka druga koja nismo zapamtili, najprije smo se zaustavili u Herceg Novom, rodnom mjestu svetog Leopolda Bogdana Ivana Mandića. Posjetili smo crkvu Sv. Leopolda koja je podignuta po dolasku fratara kapucina u H. Novi godine 1688., kao samostanska crkva, a izgrađena na temeljima srušene džamije. Kroz povijest je mijenjala titularne svece, tako da je najprije bila posvećena Uznesenju Bl. Djevice Marije, zatim sv. Franji. Obnovljena je 1965., a od 1976. nosi naslov Sv. Leopolda. Ovdje smo na licu mjesta čuli referat o tom velikanu i svecu. Sukladno vjeronaučnoj praksi zajedničkom i osobnom molitvom stavili smo se pod zagovor sv. Leopolda kako bi jednostavnim putem vjere zavrijedili doći do gledanja Božjeg lica u nebu.
Ipak, glavno naše odredište bijaše Perast. Samo čovjek potpuno neosjetljiv na ljepotu ne bi zastao pred onim što mu pruža ovaj krajolik u kojemu planine svojim podnožjem ljube more dajući mu posebno tajanstvenu, na dijelove gotovo zastrašujuću jesensku boju. Sklad kontrasta. Perast je biser Boke kotorske zbog svoje iznimne prošlosti. Bio je to važan grad s pomorskom školom iz koje su ponikli vrsni pomorci. Perast se ponosi svojim kapetanima što se vidi i po bistama koje se nalaze na vidnim mjestima, zatim crkvama, palačama i umjetninama. Još za vrijeme vožnje primijetili smo, nasuprot Perasta, dva otočića, vrlo blizu jedan drugome: Sveti Juraj i Gospa od Škrpjela. Izleti su uvijek prigoda za druženje, vesele dosjetke i međusobno upoznavanje. Tako je bilo i nakon zajedničke večere kada smo se prije spavanja spustili do obale na osvježenje i pored župne kuće na razgovor.

Nakon doručka, drugoga dana naše terenske nastave, krenuli smo brodicom u razgledavanje zaljeva. No, prije smo posjetili župnu crkvu Sv. Nikole u kojoj se nalazi vrlo vrijedno raspelo koje je odolilo gusarskim pljačkaškim pohodima i namjeri da se unište kršćani na ovim prostorima. Perast je imao mnogo bogataških obitelji koje nisu štedjele u gradnji i ukrašavanju Božjih hramova.
Pozorno smo slušali don Srećka Majića, našega domaćina i tumača, župnika u Perastu u čijem se sastavu ovaj otočić i nalazi. Za Gospu od Škrpjela treba samo reći: dođite i vidite! Sve to kulturno blago i vrijedne umjetnine još više dobivaju na vrijednosti kada saznate da su izraz odanosti, vjere u Božju providnost i zahvalnosti za iskazane milosti. Od čudesnog pronalaska Gospine slike na jednoj stijeni u moru (na škripu) kotorskog slikara Lovra Marinova Dobričevića iz 15. stoljeća koja resi prezbiterij te nakon jednog ozdravljenja po zagovoru Bogorodice, mještani su stoljećima gradili ovaj otočić bacajući kamen po kamen u more. Peraštani još uvijek 22. srpnja za svoje fašinade u barkama prevoze kamenje i nakon što poput prstena obujme otočić površine 3060 kvadrata, bacaju kamen i tako ga nastavljaju graditi. U sklopu crkve nalazi se iznimno vrijedan muzej. Knjiga potpisa koju nam župnik ponosno pokazuje svjedoči o nebrojenim posjetiteljima ovoga svetišta među kojima su bili i Leopold Bogdan Mandić, nadbiskup Stadler, Alojzije Stepinac i mnogi drugi. Pomorci su osobito častili Blaženu Djevicu Mariju, njoj su se utjecali i zahvaljivali joj. Sačuvano je nekoliko Marijinih kipića koja su se nalazila na provama brodova poput zaštitnog znaka i zvijezde vodilje na njihovim putovanjima. Crkve su bogato urešene umjetničkim djelima i zbog toga što su u svoje vrijeme bila glavna katehetska pomagala. Nemamo razloga ne vjerovati da su neuki vjernici razumjeli takav govor. I ne samo to, sigurni smo da su ih umjetnička djela oplemenjivala i uzdizala duh prema Bogu.
Zatim smo posjetili Prčanj i crkvu koju mještani nazivaju Bogorodičin hram. Posvećena je Rođenju BDM, a potječe iz 18. Stoljeća. Ukrašavali su je venecijanski majstori. Na dan zahvale Mariji što ih je sačuvala od kuge u crkvi, koja bi svojom veličinom zadovoljila potrebe veće gradske župe, okupi se nešto više vjernika koji dođu iz okolnih mjesta. No, samo mjesto broji vrlo malo redovitih vjernika. Crkva je bogata umjetničkim djelima i zavjetnim darovima. Kraj ulaznih vrata nalazi se kip Ruđera Boškovića, djelo Ivana Meštrovića. Vrijedne relikvije su kosti sv. Feliksa koji glasi kao svetac Boke kotorske, a prenesene su iz Rima. Brodić nas je zatim povezao prema mjestu neobična naziva, ali vrlo značajnog zbog relikvija blaženog Gracije koje se čuvaju u mjesnoj crkvi. Mjesto se zove Muo. Za razliku od Perasta, Muo je bilo ribarsko mjesto te je i Gracija bio ribar. Osjetio je poziv da uđe u red augustijanaca i nakon pripreme postao je brat augustijanac. Nikada se nije zaredio za svećenika. Poznat je kao blaženik euharistije. Naime, toliko je žarko želio prisustvovati svakoj euharistiji da su njegovi pretpostavljeni zaključili da zbog toga zanemaruje svoje svakodnevne vrtlarske poslove. On ih je poslušao i umjesto da bude na svetoj misi, otišao je u vrt. Međutim, njegova ljubav prema euharistijskom Isusu okretala mu je glavu prema zidu crkve te je on zadobio milost vidjeti u rukama svećenika, umjesto hostije, dijete Isusa. Umro je 1508. i ubrzo bio čašćen i štovan. Kosti su mu kasnije prebačene u rodno mjesto. O njemu nam je govorio i otkrio sarkofag pater Dario Nowak, salvatorijanac iz Poljske. U svim smo crkvama, pa i u ovoj, marijanskim pjesmama hvalili Boga i zahvaljivali na ovim prekrasnim duhovnim trenucima. Još malo vožnje brodom i evo nas u Kotoru. Odmah nakon što smo prošli kroz gradska vrata osjetili smo se „kao doma“. Jesmo li se makli iz Dalmacije? Kamene kuće, trg, pravi dalmatinski ugođaj. Uputili smo se u Katedralu sv. Tripuna gdje nas je dočekao don Anton Belan, generalni vikar, domaćin i vodič. Biskupija se spominje još davne 491. godine. Danas broji tek oko 10 tisuća vjernika za koje brine 15 svećenika. Katedrala je spomenik nulte kategorije, a datira iz 1166., prekrasnog je interijera, osvaja jednostavnošću, originalnošću i dostojanstvom. Sveti Tripun, mladić s tek osamnaest godina, nije se htio odreći svoje vjere u Krista i bi pogubljen za vrijeme cara Decija. Relikvije su iz nekadašnjeg Konstantinopolisa trebale otići brodom za Veneciju, ali Božja volja je htjela da se brod zaustavio u Kotoru zbog oluje te su tako i njegove kosti ostale u ovom gradu. Posebno lijep i jedna od rijetkih primjera ovakvog stila gradnje u crkvama na našim prostorima je ciborij iz 1362. godine. Opisuje život sv. Tripuna. Iza njega se nalazi jedna od sedam najljepših srebrno-zlatnih pala na svijetu. U biskupiji se nalazi vrlo vrijedan muzej s eksponatima starosti od 5. stoljeća pa do današnjih dana u novouređenom muzejskom prostoru. Vrlo je značajan relikvijar, odnosno prostorija u kojoj se u srebrnom sarkofagu čuva tijelo sv. Tripuna.

Zahvalni na ovako iscrpnom tumačenju produžili smo put autobusom prema Perastu. Prepuni dojmova i već pomalo umorni, ali i pomiješanih osjećaja ponosa i tuge, uputili smo se natrag na ručak. Toliko toga na zgusnutom prostoru, toliko djela koja zrcale materijalno i duhovno bogatstvo ovoga kraja. Zaista, najvažnija ljepota „Boke koju je Gospodin tako veličanstveno oblikovao da je čitava plejada duhovih velikana ovdje ponikla i Crkva im je odala priznanje svetosti. Oni su naše nadahnuće ali i naša podrška i zagovornici na nebu. Primjeri su to svetog života koji donosi radost onima koji se za njega odluče.“ Ali, što će biti u budućnosti? Za koga se ovo sve čuva, kome će se prepričavati? Osim znatiželjnih turista, hoće li biti i onih koji će sebe i svoje korijene u ovome pronalaziti?

 
 

Više iz rubrike Događanja

 
 

Share this Post