Maturalac u gradu snova

Što se može reći o gradu svjetlosti i snova, o gradu zaljubljenih, umjetnika, gurmana – Parizu? Za Francuze Pariz je centar svijeta, a za ostale stanovnike planeta – metropola svih metropola. Pariz je jedan od rijetkih gradova za koji je dovoljno upotrijebiti 10 riječi: Tour Eiffer, Champs Elysees, Notre Dame, Moulin Rouge, Louvre, Seine, Pigale, Mortmartre, Disneyland ….

 

Osim toga Pariz je grad mode i parfema, jedan od malobrojnih gradova koji vas ne prisiljavaju posjetiti neki od mnoštva muzeja, izložbi … već ćete to poželjeti učiniti sami. Njegova se kultura osjeća na svakom mjestu, na ulici, u gužvi mnogobrojnih ljudi iz cijeloga svijeta. Grad je ogroman. Šetati Parizom, čak i po najužem centru, predstavlja pravi pješački pothvat. Štoviše, prošetati samo Luovreom ili dvorcem Versailles je posao koji će potrajati satima. Jedino gdje smo mogli ući bez dodatnog plaćanja je riznica crkve Notre Dame. Crkva je klasičan  primjer gotičke izgradnje. Na tom mjestu se Napoleon krunio za cara. Naravno, tu je živio i Quasimodo iz romana Viktora Hugoa.

Najznačajniji trg u Parizu zove se Place de la Concorde jer se na njemu nalazi obelisk iz Luxora, prema kojemu su otvorene glavne ulice grada. Vidjeli smo i nezaobilazna triumfalna vrata ili Slavoluk pobjede koji govori o Napoleonovim podvizima i uspješnim ratovanjima. Na njima se nalazi vidikovac i neugledni vojni muzej.

Zadnji dan našega boravka je bio predviđen za posjet Versaillesu. Sam dvorac je po sebi zastrašujuće impresivan, a na njemu se moglo smjestiti čak 20 000 ljudi. Prepun je predivnih slika, mramora, ogledala i blještavila. No, najipresivniji su vrtovi dvorca.

U slobodnom poslijepodnevu uspjeli smo posjetiti Latinsku četvrt i pronaći pizzu kao primjer jedine vrste hrane koja bi se mogla razumjeti u meniu. Prolazeći ulicom Rivoli i posjećujući parfumerije i trgovine odjeće, bez da se išta kupi, iziskuje dosta strpljenja i vremena. Ali, ako se žene pita, to nije nikakav problem.

Hotel od dvije zvjezdice i pomalo neobična hrana, na koju nismo navikli, nisu nam predstavljali problem. Međutim, jedina stvar koju nismo doživjeli, složit će se svi samnom je noćni život Pariza. Prestrašeni pričom našega vodiča o opasnim parižanima(čitaj crncima), nismo se usudili upustiti u taj rizični pothvat. Međutim, da je bilo bolje organizacije i malo više volje i želje od strane profesora i učenika, sve je mogli biti moguće i, nadasve, stvarno izvedivo.

To bi, ukratko, bilo ono što smo vidjeli! Za kraj ću navesti nekoliko kratkih osobnih dojmova.

Što nam se nije svidjelo? Nisu nam se svidjeli «klošari»  (Pariz ima jako puno sirotinje i to nam se činilo dosta surovo). Francuzi uopće ne poznaju strane jezike (činilo nam se baš kao iz «inata»(?)). Zaposlenici po muzejima su izgedali kao neki «Balkanci». Stoje i kao da glume gljive. Ništa oni ne znaju što ima na njihovom radnom mjestu. Tako npr. zaposlenica u Louvreu nikad nije čula za skulpturu pisara pa sva sreća «ide nekog pitat». U tim muzejima uvijek gledamo starogrčku, mezopotamsku ili sličnu povijest …, a kroz glavu nam prolazi misao da bi te eksponate trebalo vratiti državi kojoj pripadaju.

Nadalje, Pariz nije jeftin grad i na to treba računati. S našim plaćama tamo bi bankrotirali u roku od mjesec dana. Ali, novac potrošen u Parizu ne boli jako. Svaki suvenir ili komad odjeće vrijedi. Najgore su cijene hrane i pića.

I na kraju, Pariz ne bi bio Pariz da se ne spomene Eiffelov toranj. Njegove slonovske noge pažljivo stoje kako u podnožju ne bi zgazile kolone ljudskih mrava koji danju i noću prolaze konstrukcijom ne bi li svladali i doživjeli Pariz. Ali, ponovimo, Pariz se ne doživljava iz zraka ili broda koji krstari Seinom. Pariz se živi! On živi u nama i danas u pravom smislu te riječi!

 

Ivana Selestrin, IV. a

 
 

Share this Post