SA SVAKIM NEŠTO DIJELIM, SA SVAKIM NEŠTO DIJELIŠ
Dana 14. rujna u našu školu se „dovukao“ jedan poveći mađarski csoport. Petnaest učenika, dvoje profesora i ravnatelj njihove škole Pal Nyeste SCH. P.. Naime, naša Gimnazija i Pijaristička gimnazija iz Nagykanizse već dvije godine sudjeluju zajedno u projektu pod nazivom ,,Sa svakim nešto dijelim”. U lipnju smo mi boravili sedam dana u Mađarskoj, a početkom nove školske godine došao je red da im uzvratimo gostoprimstvo.
Sve je započelo kratkom uvodnom riječju našeg novog ravnatelja don Ante koji je zanesen naletom svega u što je ”upao” u tako kratkom vremenskom roku, održao zaista kratak, ali iznimno sadržajan govor dobrodošlice pun dobre volje No, rad se nije odgađao. Kroz jutro tog ponedjeljka, ali i naredno jutro, pomno smo bili zadubljeni u naš višejezičan igrokaz. Naime, klasik među bajkama ,,Crvenkapica” (ili kako bi naši sjeverniji kolege rekli ,,Piroška”) postao je naša glavna zanimacija što u smislu lutkarstva, scenografije, scenarija, prevođenja i tko zna čega drugog.
Tog istog dana zaputili smo se u Nin gdje smo najprije obišli crkvu Sv. Nikole, upoznali se s položajem te crkve i tužnom činjenicom da na području oko crkvice više nema stanovnika. U Ninu smo posjetili i najmanju katedralu na svijetu, tj. crkvu Sv. Križa, a potom poslušali predavanje gospodina Magaša o važnosti Nina kao hodočasničkog gradića tijekom gotovo cijele povijesti.
Naredni dan je započeo s prezentacijom o škrinji sv. Šimuna te se u skladu s tom temom (sakralna baština zadarskoga kraja) nastavio i rad u podrumu naše škole gdje su Mađari izrađivali sami sebi suvenire i to po šabloni naličja jedne kompozicije sa škrinje zadarskog zaštitnika sv. Šime koja je prikazivala brod u oluji. Nastavila se, također, punom parom usavršavati i sama predstava koju smo imali zakazanu za poslijepodne istoga dana.
Na Odjelu pedijatrije naše gradske bolnice uspjeli smo nasmijati malenu dječicu. Možda više nekom svojevrsnom smotanošću i smetenošću nego poznavanjem teksta ili neiskusnom glumom. To je bio zaista važan trenutak jer ta malena dječica, kao i teta koja bude tamo sama s njima i s majkama, trebaju našu veliku pomoć i podršku. Neki iz naše škole su se već prijavili za volontiranje na Odjelu što je korak vrijedan svake pohvale.
Srijeda se već dogurala, a pred nama je bio cijeli dan proveden na Paklenici. Naime, Paklenica je naš Nacionalni park, drugi koji se nalazi na Velebitu (Sjeverni Velebit) i opet drugi proglašen još 1949. nedugo nakon što su Plitvička jezera zaslužila istu titulu. Ime nosi po smoli paklini, a kad si fizički neaktivan, uspon ti je zaista kao da gnjecaš po smoli. Kad smo se ipak uspjeli popeti do Planinarskog doma „bacili“ smo se na različite igre, roštiljanje… Neki su se pentrali po stijenama…, svatko ima svoje gušte. Također, netom prije povratka, uspjeli smo obaviti i kemijski pokus te dokazati da je voda koja izvire na Paklenici zaista pitka. Dobra vijest za one koji dođu nespremni.
Srijeda je brzo prošla i vama možda zvuči kao malo, ali vjerujte mi, to je cijeli dan i ne traje toliko sitno koliko mislite. Četvrtak je bio rezerviran za naš otok Ugljan, mjesto Preko, otočić Školjić i trajekt kojem sam zaboravila ime. Za početak dana, naši prijatelji su posjetili gradsku ribarnicu i Narodni muzej muzej. U Preku nas je dočekao gospodin Senko Sorić koji nam je govorio o životu na otoku kako danas, tako i u prošlosti. Pokazao nam je neke zgrade koje datiraju u (npr.) talijansku okupaciju. Pričao nam je o otočiću Ošljaku kako je za vrijeme povijesti imao iznimno važnu ulogu karantene ili kako su ga zvali Lazaret. Spomenuo nam, nažalost, istinitu priču o lađi (gajeti) s praljama koje su nosile odjeću zadarskoj gospodi, a koja se za jednog nevremena prevrnula. Šesnaest žena je tada poginulo, među njima i jedna trudnica. Zaista, tuga neizmjerna. Stoga, na njihovoj vrulji u Preku sada stoji kip pralje kao podsjetnik da se sve i svašta može dogoditi iznenada.
Posjetili smo i uljaru koja je poznata po specifičnom okusu ulja jer se u njoj još uvijek koristi stari način prešanja maslina. Žena koja nas je vodila kroz uljaru rekla nam je da je najbolje masline ubrati kad su polu-zelene i polu-smeđe jer je tada ulje najbolje kvalitete. Tako maleno mjesto s tolikom poviješću. Nenadmašivo.
Otočić Školjić nedaleko Preka je kao središte franjevaca bio obvezan dio naše rute. No, to je uvijek prekrasan dio svakog izleta. Jedan od braće franjevaca trećoredaca ispričao nam je povijest samostana te kako je u kompleks Samostana nekada bila uključena i gimnazija. Neki su ga upitali bi li htio da tako bude ponovno, na što je on sa smiješkom od uha do uha i brzinom munje odgovorio: ,,ne”. Proveo nas je i kroz njihov maleni muzej gdje drže tiskarski stroj, par molitvenika pisanih glagoljicom, različite zapisnike itd. Bez sumnje, Školjić je uvijek otok koji mogu iznova i iznova posjećivati. Naredni sati provedeni su na kupanje, druženje i dogovaranje za tu istu večer. No nećemo puno odavati, zar ne?
U petak ujutro prof. Ratko Rušev je preuzeo odgovornost te se s csoportom zaputio u šetnjicu Zadrom razglabajući o povijesti koju mi već dobro znamo, ali njima je sve to bilo novo. Od Foše pa da stupa srama, do perivoja i kud sve ne… Zaista su dobili kvalitetno upoznavanje s gradom koji stoji na čvrstim temeljima bogate prošlosti. Istoga dana, oko podne, u sjemenišnoj dvorani su nam se pridružili prvaši i drugaši kako bismo i njih dovoljno dobro upoznali s projektom koji će jednoga dana „pasti u njihove ruke“. Pogledali smo dva videa, prvi je bio naš posjet njima, a zatim njihov posjet nama. Potom smo pred prepunom sjemenišnom dvoranom izveli onu istu predstavu koju smo izvodili dječici na Pedijatriji i na kraju malo i zapjevali.
Za popodne je bio predviđen Biograd n/m gdje smo posjetili njihov Zavičajni muzej i upoznali se s njegovom poviješću. Biograd je, naime, bio prijestolnica gotovo svih hrvatskih kraljeva, no najzanimljivija priča je bila ona o trgovačkom brodu koji se potopio u oluji nedaleko grada. Gotovo svi proizvodi koje je prenosio sačuvani su te se nalaze u Muzeju. Tu večer imali smo ,,Večeru kod Sanje”, moje razrednice. To je, na neki način bila i oproštajna večer. Jelo se, pjevalo te ponovno jelo (ovo se odnosi na one izvanredne krempite) i naravno do kraja večeri, da – pogodili ste: pjevalo. Apel mojoj razrednici: „Profesorice, molim Vas, napravite one krempite još koji put i donesite ih u razred. Brojevna kružnica, radijani i definicije trigonometrijskih funkcija će biti puno shvatljivije i svjetlije uz takav poticaj. Hvala!“
Subota ujutro svima nam je teško „pala“. To jutro smo imali sv. Misu koju su predvodila dvojica ravnatelja. Međusobno smo izmijenili poruke mira i želju za slogom koja je i urodila plodom, no nadamo se i nastavku istog, dakako. Nakon ručka, pomogli smo im sa stvarima te krenuli – ispratiti ih. Grlili smo se, razmjenjivali kontakte, dogovarali buduće susrete te raspravljali o poklonima koje namjeravamo poslati. Kombiji su se upalili, a ruke su vjerno mahale. S nekoliko glasnih i ponosnih ,,Vislat!” pozdravili smo naše prijatelje do sljedećeg puta kad ih budemo čuli kako oni nama govore ,,Dobro došli!”
Matea Kaleb, 3.a
