Kad smo došli doma pitali su nas kako nam je bilo. Mi smo samo odgovorili da su to bila tri savršena dana provedena u društvu novostečenih prijatelja. Da, bio je to LiDraNo 2011., održan u hotelskom naselju Solaris, pokraj Šibenika od 12. do 14. travnja ove godine.
Ali što je zapravo LiDraNo? Nema učenika ni profesora koji nije čuo za LiDraNo, no samo su oni izabrani, bolje rečeno – kreativni pojedinci imali prilike sudjelovati na njegovim smotrama: školskoj, gradskoj, županijskoj… a najbolji i na državnoj smotri. Kao što sama riječ kaže, radi se o smotri, dakle, ne o klasičnom tipu natjecanja nego o predstavljanju onog najboljeg na području LIterarnog, DRAmskog i NOvinarskog izričaja. Tako je na državnoj smotri naglasak upravo na predstavljanju, druženju, otkrivanju i uživanju u estetskim doživljajima.
Ove je godine LiDraNo proslavio svoj dvadeseti rođendan, pravi mali jubilej koji smo uveličali i mi – klasičari Klasične gimnazije Ivana Pavla II. u Zadru. Osvjetlali smo obraz zadarskih gimnazija i ostalih srednjih škola naše županije jer smo s čak tri rada bili pozvani na državnu smotru što je pravi podvig! Marija Šestan s novinarskim radom (intervjuom s zadarskim književnikom Tomislavom Marijanom Bilosnoćem) Trideset godina mukotrpnog rada, uspjeh preko noći; Anđela Mijić s pjesmom Šalica sjećanja, a naš školski list Bolji svijet u ime brojne redakcije trebali su predstavljati Mario Jerak i Filip Mijić. No kako se Mario Jerak ozbiljno ozlijedio, mijenjala sam ga upravo ja – Ena Kovačević.
Petsto vršnjaka, „opasni“ okrugli stolovi, stotine škola sudionica. Kroz sve to mnoštvo prolazilo je nas petero: četiri učenika Klasične u pratnji profesora Damira Sikirića. Jako lijepo i velikodušno dočekani, što svakako treba pohvaliti! Svečano otvaranje, koje smo svi s oduševljenjem dočekali, u utorak 12. travnja u večernjim satima upriličili su učenici Tehničke škole iz Šibenika. Uz zanimljiv progam koji su nam pripremili učenici, nazočne su pozdravili uglednici grada domaćina i organizatori smotre. Od „jako dugog“ putovanja (koje je trajalo čak 45 minuta) morali smo se i malo odmoriti tako da smo jedva dočekali večer i, naravno, spavanje.
Osvanulo je jutro. Drugi dan. Taj kobni dan. Biti ili ne biti? Osramotiti se pred petsto ljudi ili dobiti sve pohvale i izgegati se iz dvorane uzdignutog čela? Poštovani nam gospodin Filip Mijić i moja malenkost uputili smo se u dvoranu za predstavljanje školskih listova, Marija Šestan u dvoranu za samostalne novinarske radove te Anđela Mijić u dvoranu za literarne radove. A profesor se cijelo vrijeme samo premještao iz dvorane u dvoranu. Nakon par sati, izlazimo iz dvorana. Svi nasmiješeni s pohvalnicama u rukama. Dobro je prošlo. Dobili smo same pohvale uz gdjekoje kritike, ali ipak tako sitne što nam nikako nije moglo pokvariti raspoloženje. Malo smo se razočarali kad smo shvatili da na državnoj razini LiDraNa nema plasmana, već da je to samo smotra, no prešli smo preko toga i odlučli uživati dok ne dođe vrijeme za povratak u školu. Drugu večer u hotelu proveli smo gledajući filmove koje su režirali, montirali i u kojima su glumili učenici iz raznih srednjih škola naše domovine. Najviše simpatija pobrao je film koji su radili učenici Isusovačke gimnazije u Osijeku o jednom svojem kolegi… to ste trebali vidjeti – da pukneš od smijeha!
Nažalost, veoma brzo došao je i treći dan. Dan odlaska. Pozdravili smo se sa svima koje smo upoznali (što nam je i najteže palo) te se uputili u veliku dvoranu gdje se i službeno LiDraNo 2011. zatvorio. Pritom su nastupili najbolji od najboljih u svim kategorijama, a zaključak koji nam se nakon svega nameće jest da se isplati truditi, raditi i otkrivati svoje talente jer tako obogaćujemo ne samo sebe nego i sve ljude koji nas okružuju. Poželjeli smo jedni drugima sretan put te još puno uspješnih radova i umjetničkih ostvarenja, a mi Klasičari smo odvratili: „Vidimo se dogodine!“
Ena Kovačević, 2.a
