Do Krke i Knina – IZLET ZA DAN ŠKOLE 2015.

Stamenost čarobnog zelenila Krke

i kamena kninske tvrđave

 

Jednog divnog klasičarskog jutra, da budem preciznija 20. svibnja ove godine (mi klasičari ozbiljno shvaćamo svoju matematiku), uputili smo se, kolektivno, u pravcu odmora. Jednodnevnog, ali vrijednog. Pospanim koracima dogegali smo se do pomalo zakašnjelog autobusa (bez brige, gospon šofer, i mi smo često umorni) te se nakrcali sustavno ama baš nikakvim redoslijedom. Autobus se upalio, odvažni su već krali odavno ukradene minute sna, ali naša živahna razrednica Sanja to nije mogla „ni u ludilu“ dopustiti. Zanimljiva činjenica: zgrabila je mikrofon, odustala od njega i povikala bez mikrofona glasnije nego s mikrofonom. Čudo od žene. Naravno, kako nitko ne bi započeo kakav nenadani ustanak, profesorica nas je drage volje pustila na miru kako bismo ipak na kraju krajeva prevarili jutro na koji trun (rječnikom našeg Marka B).

Istini na volju, sljedeće čega se sjećam je razredničina priča o njezinoj maturalnoj i o tome kako joj muž krade gorivo, ali jasno se sjećam i slike profesorice Željke kako gestikulira da će sljedeći put ponijeti selotejp (nadam se da shvaćate razlog te … pa prijetnje). Polako smo zašli u Krku te smo se svi divili zapanjujućim manervima našega vozača koji se uspješno mimoišao s još jednim autobusom na uskoj cesti točno pred okukom. U ”protivničkom” autobusu bila je samo jedna starija gospođa s izrazom lica Kevina iz Sam u kući kad si stavi after shave. Sve vam je jasno koliko je napeto bilo.

Nedugo nakon ispaljenih živaca zbog okuka zavinutijih od onih u Čileu (pratimo mi na satu, profesore, ne brinite) sigurno smo stigli na pristanište. Pred nama se prostirala čarobna panorama vrijedna svakog uzdaha, ali ja mislim da smo ipak svi znali da nas najbolje tek čeka. Krenuli smo polako u srce Krke. Dok smo polako zalazili sve dublje i dublje u vrišteće zelenilo, polako nam je došlo do mozga da je drveni mostić pod našim nogama duži od planiranog. Uzmimo samo u obzir moju sestru Petru, Magdalenu Ivanko i Katju B. koje su cijelim putem govorile kako će im ovo jednog dana biti put do oltara. Kako smo odmicali sve dalje i dalje, razgovor na tu temu je bio sve rjeđi i rjeđi. Slučajnost? Ja mislim da ne.

Nešto zaista vilinski obuzme čovjeka dok šeće kroz zapletenu mrežu misterija koje Krka vješto skriva. Bila sam svjedokom samog smiraja koji se nadvio nad sve nas. Uz pustu priču i smijeh, i dalje je sve bilo rajski tiho. Sve dok Magdalena Ivanko i njezin improvizirani ruski naglasak nisu ispustili rečenicu stoljeća: ,,Because our future lies in frogs!” Ne pitajte me, ne znam kontekst. Samo znam da se profesor Ratko blago okrenuo i zdušno nasmijao. Magdalena je nasmijano komentirala: ,,Uvijek on sve čuje!” U ovo sam zaista i upućena, ali neću odati.

Nakon razgledavanja, livada nam se smiješila na horizontu. Dječica su već trčkarala po njoj. Moje pitanje: kud prije? Pauza je bila određena, naredbe izdane. Nekolicina nas se uspjela dogovoriti za jedan mali spontani (zapravo unaprijed organizirani, ali ljepše zvuči) piknik. Ja sam ponijela dekicu, ostali hranu. I bome, bilo je hrane! Od keksa do suncokretovih sjemenki koje Dino toliko voli. Moram vam priznati da smo se lijepo i smjestili. Na jednu malu izoliranu prirodnu platformicu s VIP sjedalima i direktnim pogledom na slapove. Jedan od najljepših događaja mojeg života, sigurno.

U redu, 11:15 je. Povratak na livadu kako nam je i naređeno. Neki profesori i neki učenici igraju odbojku. 11:20. Još uvijek igraju odbojku. Moju sestru je profesorica Tea čak uspjela pogoditi u glavu te je prišla s krajnjom zabrinutošću i povukla se iz igre. Valjda za opću sigurnost prisutne nacije. 11:25. Lopta je u zraku. Zvone je pronašao pauka. Sunce je visoko i vruće je. Nazvao ga je Slavko i odlučan je uzeti ga za ljubimca. Ovo se ne odvija po ”planu”. Nadamo se da će imati više sreće sa Slavkom nego s ostalim svojim ljubimcima kojima smo svi svjedočili dok nisu pobjegli. 11:30. Bilo bi vrijeme za polazak, ne mislite li? 11:35. Mislite. Krenuli smo polaganim korakom prema busu i ugodno se smjestili te pripremili za Knin. Negdje u procesu, promaknulo mi je, u naš autobus se ubacio profesor Ratko. Kako? Nemam pojma. Znam da s nama nije došao. Profesor je zamolio za malo pažnje te održao kratko predavanje o Krki te samo naputak o onome što slijedi. Znam da je u jednom trenutku pročitao ”Kistanje” na što je 2.a ponosno pljeskao i vikao: ,,Mario, Mario!” što je iznimno zbunilo profesora. No, s obzirom na dugačko ,,ahaaaa” koje se pročulo kroz mikrofon, netko mu je očigledno objasnio. Kasnije je u busu postalo dosta živo kad je profesor zgrabio gitaru i ugodno nas iznenadio. Nas koji još nismo bili u Vukovaru. Poprilično sam sigurna da je jedna od otpjevanih i odsviranih pjesama skladana upravo u smjeru Zadar-Vukovar u razdoblju prošle godine. Profesorice, koje su bile naša stalna pratnja, su mu se drage volje pridružile. Kao i svi mi.

Knin. Tvrđava se ocrtava iz daleka. Vide se orijaške stijene sazidane prgavošću i prkosom. No nas je ipak u tom trenutku zanimalo nešto drugo: hrana. Odvedeni smo na ručak što nas je sve oraspoložilo. Kako i neće? Hrana je hrana. Unutar vremena koje smo utrošili čekajući hranu, saznala sam da je Zvone ostavio Slavka u autobusu. U boci. I onda se pita zašto sam mu odmah rekla da ljubimci nisu za njega. Nakon obilatog ručka, dobili smo slobodno vrijeme koje smo iskoristili za kupnju ljetne slastice. Briga me što drugi kažu, ali sladoled može spasiti kad je vruće. Naš stručni vodič Dino, koji je očigledno već bio u Kninu više puta, odveo nas je do skrivene lokacije. Naime, odveo nas je do rijeke Krke, ali s druge strane od one od jutros. Bilo je divno. Jedno staro stablo se nadvilo u potpunosti nad vodu, ali je samo s jednim listićem draškalo površinu vode. Kao da je štuje pa se ne usuđuje. Da ne govorim da su sa stabla padale neke bijele neidentificirane leteće tvari, ali su još više dotjerale konačni dojam. Bilo je … poetično.

Lagano je uslijedio povratak. Sačekali smo profesore koji su sjedili na kavi. Profesorica Sanja se vratila s više energije nego inače i počela nas sve požurivati. Skupno smo konstatirali da je nama samo dio polovice njezine energije, ma gdje bi nam bio kraj? Nego, tvrđava čeka!

Lagani uspon, veći dio uzbrdice već prijeđen autobusom i mi zadovoljni. Polako smo, neki čak i unatraške, uspinjali se prema tvrđavi. Tvrđava je dakako bila izazov. Mnoštvo nagiba, brojne stepenice, malo vražje kamenje o koje se spotakneš za tren – sve su to bile naše prepreke koje smo morali borbeno savladati. U samo jednom trenutku sam se zapitala gdje nam je razrednica kad je ne čujem, no kad sam u sljedećem trenutku podignula pogled, bila je prva i to sigurno na zadnjoj etapi uzdizanja.

Konačno smo se popeli sve do kraja. Pogled s kninske tvrđave je nešto što vas izbaci iz takta. Kanjon rijeke Krke s jedne strane, ključ Hrvatske. Zagledaš li se dovoljno dobro, no prvo pusti da te Sunce opali ako nisi kreativna duša, možeš vidjeti stotine, tisuće Turaka kako hrle na Knin. Akindžije prve, rušitelji koji krše sve pod svojim korakom. Otvaraju put teško naoružanim spahijama. Odjednom, pored tebe proleti neki žilavi Hrvat, trči dojaviti iako svi već znaju što ih čeka, no on i dalje žurno po svojoj dužnosti. Bitka se sprema, osjeća se u zraku i biva neizbježna. Taj vonj se osjeća i dan danas.

Naša zadnja točka obilaska tvrđave bio je nadahnjujući govor profesora Madžara o nezaboravljanju i nezapostavljanju. Simbol otpora poput Knina da polako srlja u propast zbog okolnosti koje su ga zadesile je zaista tužna pomisao. Samo deset minuta u tišini na toj tvrđavi i već ste skenirali cijelu prošlost. Ili sam to samo ja? Nebitno. Bitno je nikada ne zataškati nešto što se krvlju uresilo. Nikada. Barem dok nas ima, a nadam se da će nas biti.

Putovanje doma. Prepuni dojmova, siti Sunca, gladni spavanja i zadovoljni (opravdanje za sutrašnji dan), krećemo doma. Odjednom netko vikne: ,,Kistanje!” Svi plješću i urliču, a profesoru Ratku je sad jasno za razliku od jutros. Bus je stao. Ne u Zadru. Već u Burnumu. Nažalost, nekako smo svi smetnuli s uma da nas i to čeka. Reći ćemo da je krivo Sunce. Iskrcavanje te umjerena šetnjica do replike amfiteatra. Navodno je bio tamo. Profesor Ratko je ponovno držao predavanje što nas dovodi do pitanja: Je li to iz razloga što predaje povijesti ili je zakasnio kad su glasali za govore pa je završio sa svim predavanjima? Pitanje je i dalje u zraku.

Zanimljivo je to sve skupa. Kako nisu sigurni je li nešto tu bilo, nije li bilo, bilo je, itd. Mišljenje se mijenja, a dokazi ne stare. Temelji su uvijek isti. Stoga, zašto ne? Reći ćemo da je tu bio amfiteatar i da je prkosio onom rimskom. Pesimisti, lijepo je nadati se. Na povratku sam uočila Karmelu i Hanu kako razgovaraju s profesorom Damirom o zadaćnicama. Njemu ta rasprava nije godila jer je očigledno odao više nego što je planirao. Ustanovio je da se dvoumi(o) oko Karmeline zadaćnice te da je između četiri i pet upravo zbog iskrene emocije kojom je zadaćnica prožeta. Bez brige, sutradan je demokratskim glasanjem donesena jednoglasna odluka na koju profesor nije imao pravo ”veto”.

I tako je nekako završio naš dan. Još pjevanja po putu do doma, kavge oko pjesmi, tj. što ćemo pjevati i na kraju ponovno pjevanje. To je ona vrsta pjevanja kad se otpjevaju tri stiha te ih se ponavlja tri puta čisto da zvuči barem kao pjesma. No, uvijek nam je zabavno iznova s tim eksperimentiranjem. Naš dan je polako završio, ali dojmovi nisu.

 

Matea Kaleb, II.a

 
 

Više iz rubrike Događanja

 
 

Share this Post