Kao što smo i najavili dana 02. veljače u 17.00 sati Karla, Glorija, Marija, Zrinka i ja uputile smo se na dječji odjel Zadarske bolnice s ciljem da bar na trenutak ublažimo boli i u igri skratimo vrijeme djeci koja moraju biti u bolnici.
ČAROLIJA KOJA VAS OBLIKUJE
Kao što smo i najavili dana 02. veljače u 17.00 sati Karla, Glorija, Marija, Zrinka i ja uputile smo se na dječji odjel Zadarske bolnice s ciljem da bar na trenutak ublažimo boli i u igri skratimo vrijeme djeci koja moraju biti u bolnici. Iz svog vlastitog iskustva znam kakav je to osjećaj i upravo je to bio još jedan razlog više zašto sam se odlučila uključiti u ovaj projekt. U takvim trenucima ponekad i nije potrebno veliko čudo već mali topli zagrljaj i razgovor.
Ušavši na sam Odjel pedijatrije, točno u 17.00 sati kada završava vrijeme posjeta, razgledavali smo dječje sobe. Neka djeca su ležala u krevetima, neka su sjedila i igrala se, a neka su bila s roditeljima. Glavna sestra je sve pozvala u igraonicu gdje smo se upoznavali s njima i strpljivo čekale da se malo opuste. Bilo ih je sram, bili su tako maleni, bespomoćni, nježni, poput pahuljica snijega. Gledajući ih u jednom trenutku osjetile smo pregršt emocija i čovjek se doista zapita: “Pa, zar ne bi trebali biti sretni?” Zdravi smo, imamo jedni druge, pa zar to nije dovoljno?!
Započeli smo s pričom o Ježiću, a ubrzo smo se podijelile po cijelom Odjelu te sve upoznale i svakome od srca poklonile svoju pažnju. Nikada neću zaboraviti trenutke provedene u tim sobama. Trenutak kada ulaziš u sobu koja i nije baš najljepše mjesto na svijetu, ugledaš to bespomoćno dijete, a ono ti se od srca nasmije iako te prvi puta vidi.
Naš program je trajao sat vremena, ali to baš i ne bih nazvala programom, to je bilo nešto potpuno spontano. Nisam imala u planu da ću pjevati pjesmu o malome Juju, mami Kukunki i tati Taranti, ali sam u jednom trenutku pomislila da je to prava pjesma za moje nove prijatelje: Marka, Vjeku, Roka i sve druge. Postići prijatelje na ovakav način je vrijedno više od bilo kakvog zlata na ovome svijetu. Pa zar nam Bog nije ostavio poruku: “Budi onakav prema drugima kakav želiš da drugi budu prema tebi.” Pa, upravo smo to i činile i uživale smo u tome. Ne da je to bila nekakva obveza toga dana, to je bio najljepši dio našeg dana, ali ne samo tog dana, jedan od najljepših trenutaka našega života. Kad smo odlazile roditelji, a i djeca su nas pitali: Zašto već idete? Ovakva iskustva zauvijek ostaju u našim srcima i potičemo ovom prilikom i sve vas da se uključite u ovakve projekte. Vjerujte mi, ovo nije nikakva obveza niti trud, ovo je čarolija, koja vas oblikuje kao osobu.
Iz ove bolnice sam dana 02.02. izašla ne kao fizički zdrava osoba, već kao potpuno ispunjena i sretna osoba koja je shvatila prave vrijednosti našega ovozemaljskog života. Širite radost, ljubav i mir i Bog vas sve blagoslovio!
Maja Čizmek Kovač, I. a
