Izletom na Paklenicu proslavili Dan škole 2014.

Pakleno na Paklenici

 

Dana 23. svibnja 2014. godine prvi razredi Klasične gimnazije Ivana Pavla II. uputili su se na jednu destinaciju koja će nam nedvojbeno svima ostati zauvijek u srcu (i u mišićima). Naime, krenuli smo prema Paklenici. Zanemarivši fijasko (o zaboravljenim kruhovima) koji nas je zagrlio za ,,dobro jutro” tog sparnog dana, ipak nas katastrofe nisu pratile cijeli dan. No, polako. Idemo redom.

Kad smo došli ispod tog planinskog gorostasa, profesor Madžar drage je volje preuzeo kontrolu i vodstvo. Za početak je pravilno rasporedio namirnice po našim polupraznim ruksacima (koji su tada postali puni), a onda je krenuo s malim uvodom kako bismo se bolje upoznali s onim što nas čeka gotovo cijeli dan. Naravno, naše inače pametne glavice nisu ni pomišljale na naprezanje sivih stanica tog slobodnog petka, stoga je na profesorova pitanja odgovarao ili naš dragi Jure (koji je došao biciklom) ili sam profesor, a ostatak je mumljao čisto da bi se moglo reći da smo odgovorili.

Generalno, Nacionalni park Paklenica proglašen je drugi po redu, nakon Plitvičkih jezera, a to je bilo 19. listopada 1949. Temeljna su obilježja šume i specifična geomorfologija. Naravno, nalazi se na našem divu Velebitu, a najimpresivniji su kanjoni Mala i Velika Paklenica. Također, najveća je špilja Manita peć, a ime je Paklenica dobila, ne po paklenim vrućinama koje širi užegli kamen, nego zbog toga što je Paklenica stanište crnog bora čija se smola naziva paklina, a Paklenica je u prošlosti izvozila taj bor. To je sve sažeo profesor zajedno s (moglo bi se čak reći) domaćinom Jurom.

Krenuli smo put visina tog nacionalnog parka. Oklade naivne vrste krenule su naveliko. Svi (pod svi doista mislim svatko od nas) smo se kladili na profesoricu Sanju i njezine poletne noge i užurbane pokrete da će je sigurno dovesti prvu našem odredištu. No, na veliko iznenađenje, svi bismo izgubili. Penjući se primijetila sam da smo svako malo sjedali kako bismo popili vode, najeli se kockica čokolade (jer slatko valja ostaviti za kraj), kako bismo se odmorili (dakako), kako bismo skinuli gornje slojeve odjeće jer smo se svi zabundali navođeni krivim procjenama. Putem se mijenjalo moje društvo, ali jedno koje je dulje potrajalo sastojalo se od drage Tine M., Maria, Marka B., Zvone i Marina. Dakako, svi iz mojeg razreda. Moram priznati da doista nisam vjerovala da mi išta može otežati pentranje, ali onda je Marko počeo pjevati … Moje ga sarkastične dosjetke (koje su zapravo bile taktika s mišlju vodiljom da on prestane pjevati) nisu uopće dirale, tako da nije prestajao. No, iskupio se kad je dograbio ogroman štap koji je pronašao i savršeno odglumio obožavanog mi Gandalfa iz Gospodara prstenova sa znamenitom rečenicom kad stoji pred opakim Balrogom (kojeg smo u ovom slučaju ,,briljantno” odglumili mi – izmoreni penjači): ,,You shall not pass!” Uskoro su nam se pridružile na skupnom odmaranju nasred ceste moja sestra Petra i Marita. One su nas iznenadile kad su nam rekle kakvu su zanimaciju pronašle putem. Naime, tražile su pećine, špilje, rupe iz kojih su nestrpljivo čekale hobite, kojima su se više nadale nego goblinima, no i oni su dolazili u obzir.

Fasciniralo nas je to kako svi zapravo pripadamo istom klubu obožavatelja dok smo na Paklenici. Nastavili smo dalje, no iznenada nas je čovjek u zelenoj majici prestrašio samom pomišlju da je to profesor Madžar za kojeg nismo bili sigurni kako bi reagirao kad bi nas vidio rastegnute cijelom širinom ceste očigledno blokirajući put. Ali, ja sam uvjerena da bi nam se slatko nasmijao. Kratka pauza uslijedila je dok smo čekali one zadnje, čime je i cjelokupna oklada pala u vodu. Profesorica nas je iznenadila kad je došla među zadnjima dok svi mi mislili da nas ona već čeka na vrhu. Odmah je naša voljena razrednica krenula s pričom kako su proučavali biljke i pričali o biologiji, no nitko nije htio ni čuti nešto takvo. Znamo da je govorila istinu, ali bilo je zabavno živjeti u poricanju.

Uputili smo se prema vrhu, a svi su odmah prpošnije poskakutali kad su se sjetili da ih gore čeka roštilj, no zaboravili su da roštilju ipak treba vremena za pripremu. Skupljali smo drva za potpalu i slušali naše dvije profesorice Sanju i Sandru i profesora Hrvoja kako prepričavaju različite anegdote iz zabranjene nam zbornice. Nasmijali su nas istinski, no nećemo sad sve to podijeliti, zar ne? Uspon je bio puno kraći što nam je svima bilo draže. Ugledavši stolice i stolove, svima se osmijeh razlio preko lica te smo pohitali kao da ih nismo vidjeli stoljećima (što je najgore, ne pretjerujem). Neki su se bacili odmah na posao dok su se drugi bacili na drugu stranu zvanu odmor. Blagi povjetarac i zapanjujuća panorama dok Strawberry fields forever lagano huči s mojeg mobitela činili su jedan od najljepših i najspokojnijih trenutaka mojeg života. Barem mojeg, jer drugima nisu odgovarali Beatlesi, stoga su tražili da promijenim pjesmu što ja nisam učinila nego sam čekala završetak tog remek-djela. Iskreno, ne znam što je drugi dio naše ekipe radio, tj. onaj dio koji mi je bio izvan dohvata očiju. Cijepali su drva, pripremali roštilj, valjda. Što ja znam. Velika većina mojeg razreda (inače sve veliki radnici) smjestila se na veliki stol osiguran hladom razgranatog drveta. Pričali smo, pjevali, diskutirali, raspravljali, ali iskreno mislim da smo najviše pjevali. To smo mi mislili na našu radnu klasu jer je sve lakše uz pjesmu. Iako, mislim da je jedina pjesma koju smo svi znali napamet ona uvodna našeg dragog Stipe u gostima. Nisam sigurna je li nam to ide u prilog ili ne, ali neka.

Uskoro je došlo vrijeme ručku koji smo svi toliko dugo iščekivali, no nitko nije dugo čekao da zagrabi svoj dio. Ručak je bio fantastičan i još popraćen glazbenom atmosferom (s mojeg mobitela). Posebno se sjećam da je svirala Walk of life, no ne znam zašto mi je ostalo toliko u podsvijesti. Možda baš zato što je to bila jedna od najzapamćenijih šetnji u mojem životu. Nakratko smo svi ušutjeli jer je ipak hrana u pitanju, ali to nije dugo trajalo. Uskoro je žamor i smijeh opet zavladao s kavicama u rukama. Ja sam osobno otpila dvije šalice jer je kava bila uistinu dobra, a profesorica Sanja pokazala je svoje vještine u lijevanju kave što je čak i nju nasmijalo. Profesorica Sandra definitivno je bila među mirnijim dušama dok je upijala pozorno cijelu atmosferu s osmijehom. Zatim smo se bacili na malo mračnije teme, barem moj stol. Bijedne imitacije gatanja iz taloga kave krenule su dok su ostali (izvan našeg stola) izgleda doslovno shvatili da mi gatamo što ih je zabrinulo. Nitko nije baš to shvatio kao šalu, uključujući i našu razrednicu koja se zanijela u teškoj polemici kako ne vjeruje u to. Svi smo se zdušno nasmijali našoj tarot kraljici Magdaleni Ivić koja je briljantno izmišljala događaje proizašle iz mrljica kave. Doista, ona se najviše iskazala.

Uskoro je bilo vrijeme za povratak. Dok smo se spuštali prema dolje, nitko se nije ni pokušao žaliti. Moje većinsko društvo je bila druga Magdalena s kojom sam puno stvari podijelila tijekom tog odužeg spusta. Posjedali smo u autobus i odvezli se našim busićem put Zadra. Naravno, svi mi osim našeg hrabrog Jure kojeg smo čak u jednom trenutku imali priliku vidjeti na pločniku kako majstorski vozi svoju biciklu. Drage volje smo mu svi mahnuli dok smo se uskoro razišli različitim putovima. On svojoj kući koja mu je bliža nego svima nama, a mi … a mi put zlaćanog sutona prolivenog duž Jadranskog mora koje graciozno blista zajedno s orijaškim stijenama dalmatinskog krša. Slobodno možemo reći da smo krenuli sunčanom stazom u nove pustolovine zadarskog djeteta.

Matea Kaleb, 1.a

 
 

Više iz rubrike Događanja

 
 

Share this Post