U ponedjeljak 10. svibnja 2.a razred Klasične gimnazije Ivana Pavla II obilježio je i proslavio dan svoga zaštitnika razreda, blaženog Ivana Merza. Zajedno s razrednicom Mirelom organizirali su pravu malu „feštu“, naravno poštujući sve epidemiološke mjere.
Blaženog Ivana Merza, papa Ivan Pavao II. proglasio je uzorom i idealom mladih kršćana, stoga nije ni čudno što smo za zaštitnika svoga razreda izabrali baš njega. Po prvi put zajedno u razredu proslavili smo svoga zaštitnika. Lako smo se dogovorili za grickalice, gazirana pića i ostale slastice. Posebno iznenađenje priredila nam je naša kolegica Mareta, nije joj bilo teško rano ujutro prije škole napraviti fritule i orahnjaču kako bi nas sve obradovala. Nismo zaboravili ni profesore te smo ih za vrijeme velikog odmora počastili u zbornici kako bi i oni bili dio našeg slavlja.
Ravnatelj, don Ante predložio nam je da slavimo misu u našoj školskoj kapelici što smo vrlo rado prihvatili i aktivno sudjelovali čitanjima i molitvom. Osim što je sv. Misa bila posvećena blaženiku bila je posvećena i povratku na nastavu „oči u oči“. Mnoštvo ohrabrujućih riječi koje smo čuli potaknule su nas na razmišljanje i želju da što uspješnije završimo, ovu po mnogo čemu, zahtjevnu školsku godinu.
Po povratku u učionicu za vrijeme sata talijanskoga jezika skupa s profesoricom gledali smo kratki dokumentarac o Ivanu Merzu, intelektualcu žive vjere, iskrene molitve i dnevne pričesti. Posebno nas je iznenadila činjenica da je na samrti prikazao svoj život kao žrtvu za hrvatsku mladež čiji smo i mi danas dio te smo se na kraju zahvalno pomolili našem zaštitniku.
Bili su ovo, vjerujemo nezaboravni trenutci našeg razrednog zajedništva, opušten, zabavan i u isto vrijeme poučan dan u kojem smo „nahranili“ svoje duše. Vjerujem da nas je naš zaštitnik sa smiješkom gledao s neba te da će nas i dalje pratiti svojim zagovorom.
Za kraj željeli bismo podijeliti jednu od Merzovih misli koja glasi: „Čovjek je ovdje samo putnik, njegovo pravo određenje nije na toj Zemlji, on je izabran za nešto više!“
Dora Knežević, 2. a
