INTERLIBER 2015.

Nama cug ni pobegel

I knjiški moljci došli su na svoje

 

Jednog lijepog subotnjeg jutra u studenom, točnije 14. studenog, klasičari su se uputili vu kapitol. Probijajući se kroz maglu koja se nadvila nad Zadar i veći dio Like i Gorskog Kotara, polako, ali sigurno, stigli smo u hrvatsku metropolu. Zagreb nas je dočekao varljivim vremenom i gomilom nahrpljenih lica unutar velikog kompleksa Velesajma. Dogovorivši vrijeme razgleda i ponovnog susreta s naše dvije voditeljice, prof. Elvirom i s. Viktorijom, razišli smo se po paviljonima, štandovima, svatko prema svojim interesima.

Zašavši u 5. paviljon zajedno s Martom, Petrom i Magdalenom (sve moj 3.a), automatski smo se osjetile ugroženima koliko je raznovrsnih skupina ljudi bilo. Od osnovnoškolaca, studenta pa sve do umirovljenika – taj jedan paviljon je bio dupke pun (doslovno). Negdje u međuvremenu, nas četiri smo postale nas dvije. Marta je ostala uz mene cijelo vrijeme makar se držale za ruke. Najviše nas je zainteresirao ‘šareni dućan’ sa svojom odista šarenom ponudom od knjiga otprije stoljeće, videokazeta po 1 kn na njemačkom, gramofonskih ploča iznimno poznatih izvođača do najnovijih knjiga. Unutar te ponude našla sam ono po što sam i došla. Za detalje, kontaktirajte … pa … mene! Nakon skoro dva sata unutar jednog paviljona, dobile smo poziv da bismo se mogle prošetati i do drugog. Zamislite iznenađenje na našim licima kad su nas na to podsjetili.

Šesti  paviljon bio je nešto mirniji i definitivno uredniji, ali odličan pridjev bi bio – prohodniji. Unutar šestog paviljona Marta i ja smo nabasale na štand koji je dijelio kavu. Oh, radosti! Tu smo, naposljetku, susrele Magdalenu i moju sestru, razmijenile pokoju o iznenađenjima, pronađenim zgodicima…

Nakon 13:30 sati uputili smo se prema autobusu koji nas je odvezao do centra grada. Naša zanimacija bila je Zagrebačka katedrala okružena skelama otkako me pamćenje služi. Punim imenom Katedrala Uznesenja Blažene Djevice Marije i svetih Stjepana i Ladislava najveća je hrvatska sakralna građevina. Seže do visine od 108 metara, mada se ja još odmalena sjećam kako je uvijek bilo govora da je jedan toranj malo kraći od drugog. Iza oltara nalazi se grob blaženog Alojzije Stepinca. Pred katedralom smo sreli našu časnu Mirjam, međusobno se izgrlili i izljubili, no nismo baš puno čakulali.

Profesorica Elvira nam je dala kratke upute za slobodno vrijeme nakon razgledavanja katedrale i osobne molitve u njoj. Preporučila nam je slastičarnicu ‘Vincek’ u Ilici i sa smiješkom rekla: ,,Ako me vidite tamo – ne poznajemo se!” Jasno nam je, dakako, da svatko ima svoje male slatke tajne. I da, možete uzeti ovu rečenicu doslovno.

Vincek je, uistinu, bio jedno od naših odredišta u slobodnom vremenu gdje smo na kraju jele stojeći. Mada, radi onakvih kolača – isplatilo se. Potom smo se spustili do Cvjetnog trga gdje smo sačekali Petrinu i moju baku koja je oduševila okupljene. Kasnije smo zapravo lutali gore-dolje po ZeGe-u (kako bi neki od milja rekli). Tea, Marta, Magdalena, Petra i ja smo iskoristile slobodno vrijeme šećući, slikajući se, jedući. Produktivno, kad vam velim.

Povratak je bio dobra vijest za naša izmorena leđa (nerješivi misterij). Dobili smo i specijalni ispraćaj od određene zagrebačke mladeži, no to nije nešto za čim ću plakati. Sve u svemu, nezaboravno i neprocjenjivo iskustvo ako ste naoružani: vremenom, novčanim sredstvima, planom i društvom koje sve to uvijek učini barem mrvu slađim.

 

Matea Kaleb, III.a 

 
 

Više iz rubrike Događanja

 
 

Share this Post