Rimu s ljubavlju
Imali smo tu čast da Cvjetnicu, jedan od najvažnijih blagdana nas kršćana, provedemo u društvu Svetog Oca zajedno s još tisućama vjernika koji su došli iz krajeva diljem svijeta. Kakav božanstveni osjećaj kad tolike ljude masovno spaja jedna osoba i to u zajedničkoj molitvi. Prekrasno!
PRVE STANICE: VERONA I GARDALAND
Ovogodišnje hodočašće u Rim, kojem sam se rado odazvala, bilo je definitivno prožeto cijelim putem jednom zapanjujućom atmosferom. Prva prava talijanska destinacija (izuzevši benzinske pumpe koje neću ni navoditi) bila je očaravajuća Verona. Doista, tko se tamo ne bi zaljubio? Cijeli grad odiše Shakespeare-atmosferom voljenih nam likova koji su danas ikone istinske ljubavi. Doslovce, ako ste sanjar ili pak samo vječni zaljubljenik u samu ljubav, možete osjetiti ljubav kako bezbrižno pluta zrakom i mami turiste (u ovom slučaju nas) na dugačke šetnje tim zavinutim ulicama romantike. Posebno me se dojmila rečenica našeg izvanrednog vodiča (svaka pohvala): »Zidine Verone su zanimljive zato što ako se izgubite, samo stavite svoj dlan na zidine i naći ćete mjesto koje tražite.« Za mene osobno to je bilo poput izazova jer ja se svagda gubim. Također, bez teksta nas je nedvojbeno ostavio amfiteatar za kojeg većina nije niti znala da postoji, ali još veće iznenađenje je bila činjenica da je treći najveći na svijetu. Skrovite ulice koje su uslijedile očarale su nas sve svojom duljinom i panoramom koju pružaju. No, mogu staviti ruku na srce kad ovo pišem, djevojke je posebno začarala Julijina kuća, tj. njezin famozni balkon pod kojim joj je njezin dragi Romeo izjavio ljubav na najljepši mogući način. Ostavljala su se ljubavna pisma, slikan je i kip i diran, no balkon je ostao neosvojen. Mora da je bilo teško popeti se! Ukratko, Verona je bila osvježavajuće iznenađenje za naše umorne mozgove. Uslijedio je dugo očekivani Gardaland u kojem smo bili ako se ne varam šest sati. Pravi je bio užitak (prvih dva sata). Vožnje su bile pomamne i zvale nas sve, a mi smo svi prihvaćali. No, vrućina i pretjerano izazivanje adrenalina uzeli su svoj zamah nakon jedno četiri sata.
U GRADU ASIŠKOG SVECA
Drugi je dan uslijedilo dugačko putovanje prema Asizu, ali većina nas neispavanih potratila je to vrijeme od šest sati dobrom dozom zakašnjelog sna. Naposljetku kad smo stigli u Asiz, odmah pri izlasku iz autobusa, osjetila se blaženost tog malog gradića. Doista, osjetio se neki smiraj u gradu. Osjećaj kao da unutar tog grada, nitko se nikad nije zavadio te da je taj gradio očišćen mržnje. Moj dojam, dakle subjektivno. Posjetili smo gotovo svaku ustanovu vezanu uz život svetog Franje Asiškog što je bilo uistinu zanimljivo jer njegov život je bio zanimljiv. Nisam mogla pojmiti da je toliko toga očuvano. Posebno su me očarala vrata od njegove kuće u kojoj je živio – kad samo zamislite nekoga kako otvara ta vrata (pod uvjetom da je taj netko sveti Franjo) i bezazleno ulazi u kuću kao i svakog dana nemajući pojma da će jednog dana mnogim ljudima značiti toliko puno. Izvanredno! Nakon pauze nastavili smo s hodom prema bazilici svetog Franje Asiškog. Tamo smo imali i održanu misu u malenoj kapeli svete Katarine. Bilo je to jedno iskustvo za pamćenje. Slijedio je dolazak u naš novi hotel, zatim večera (tjestenina, ponovno) te potom naša međusobna druženja i proširivanja poznanstava. Potpuno zaboravih napomenuti da smo već bili kročili u Rim jer nam je hotel bio zapravo u Rimu. Prema našem šaljivom don Zdenku (koji nas je uspješno sve isprepadao) hotel se nalazio u jednom od opasnijih kvartova Rima. Pokušali smo okrenuti na komediju i naravno, vesela smo djeca po prirodi i to nam je pošlo za rukom.
CVJETNICA NA PETROVU TRGU
Treći dan je bio posebno bitan. Ne zbog očaravajućih kapica koje su nam svima bile uredno postavljene na glavi, već zbog jednog jedinstvenog susreta koji se ne zaboravlja. Naime, imali smo tu čast da Cvjetnicu, jedan od najvažnijih blagdana nas kršćana, provedemo u blaženom društvu Svetog Oca zajedno s još tisućama vjernika koji su došli iz krajeva diljem svijeta. Kakav božanstveni osjećaj kad tolike ljude masovno spaja jedna osoba i to u zajedničkoj molitvi. Prekrasno! Papina poruka bila je snažna, a u potpunosti smo je shvatili tek kad nam ju je prevela pedagoginja č.s. Mirjam. Papa Franjo nas je pitao: »Neka se svatko upita – tko sam je pred trpećim Isusom? Gdje je moje srce? Kojoj od ovih osoba sam sličan?« Svećenicima i farizejima koji su ga odlučili ubiti; Judi koji ga je izdao; učenicima koji ga nisu razumjeli; Pilatu koji pere ruke od svega; narodu koji traži da se Baraba pusti. Cijela je propovijed bila zapravo jedan veliki ispit savjesti koji nam je Papa dao na promišljanje u Velikom tjednu!
Na posljetku, moram također priznati, kapice oko kojih su svi gotovo gunđali, na kraju su se pokazale doista kao spas. Nije problem doći u Vatikan, problem je izaći. U to smo se uvjerili. Ručak smo imali u hotelu (tjestenina opet) i zatim smo dobili svoje vrijeme za priželjkivani odmor. Potom je uslijedilo sređivanje za vizualno najljepši dio naših dugih šetnji. Naime, vidjeti Rim pod okriljem noći u zagrljaju uličnih svjetala u kojima se spokojno kupa s dodatkom sitnih kapljica divne kiše. Doista je bilo čarobno! Španjolski trg, Fontana di Trevi, Piazza Navona, Pantenon, od prvog do zadnjeg oduzeli su moj dah i očarali me svojim velom vječnosti. Povratak u hotel, blic druženje, spavanje.
Četvrti dan započeo je također s našim kapicama koje su nam polako počele prirastati srcu. Bili smo izuzetno privilegirani što smo dobili priliku da posjetimo Hrvatsko veleposlanstvo u Rimu. To je bio zanimljiv susret, najvjerojatnije zbog pjevanja iz srca koje nas je sve povelo. Posjetili smo zatim Vatikanske muzeje pune prekrasnih umjetnina, a posebno nas se kradljivica srca umjetnika i pogleda smrtnika – Sikstinska kapela. Sve savršenstvo ovog svijeta satkano od boje, veziva, žbuke i stropa. Tako glupo zvuči, ali u toj jednoj kapeli vidiš sve. Doslovno, vidiš sve. Od samog našeg početka do samog našeg kraja. Sljedećeg dana posjetili smo katakombe te crkve Ivana Lateranskog i Svetog Petra izvan zidina. Obje su bile savršen primjer arhitekture i bogatstva besprijekorne umjetnosti. Bježali smo zatim pred olujom, a posljednja postaja bio nam je velebni Koloseum!
PREKO PADOVE PRAVAC DOMA!
Nakon doručka, uputili smo se prema Padovi. Ponovno duga vožnja koja je također bila popraćena cijelom hordom umornih koji su bez problema zaspali. Nakon jedno šest, sedam sati vožnje, stigli smo u Padovu gdje smo posjetili slavnu baziliku još slavnijeg sveca svetog Antuna Padovanskog. Došlo je na red i naše slobodno vrijeme koje smo iskoristili za potragu za hranom. Doista, ja mislim da se sve naše slobodno vrijeme svelo na potragu za hranom! Uslijedio je zatim povratak u divnu nam Hrvatsku. Čovjek se zaželi doma i svega što se veže uz tu imenicu: obitelji, prijatelja, običaja. Oko dva ujutro, dana 17. travnja vratili smo se svojem Zadru nakon pet nezaboravnih dana u prekrasnoj zemlji Italiji.
Vječni grad doista je pokazao sve svoje čari i dokazao je sve što se govori o njemu. Tko zna? Možda zaista i je najljepši grad na svijetu, no to se opet svodi na subjektivnost. One večeri, pred Fontanom di Trevi, moja malenkost ubacila je jednu kovanicu od deset centi i zaželjela, zaželjela što si dužan zaželjeti pred tom čudesnom fontanom. Zaželjeh da me put opet navede jednog dana tamo, pred tu fontanu kako bih ponovno dobila priliku zaželjeti isto. Svi putovi vode u Rim, zar ne? Tko zna? Možda baš moj put jednog lijepog sunčanog dana mene ponovno izbaci na ulice vječnog Rima. I znate što? Tada … tada ću mu biti zahvalna.
Matea Kaleb, 1.a
