,,Viva l’Italia”
Putovanje ostavlja bez riječi, a zatim pretvara u iznimnog pripovjedača. Stoga je i ovogodišnje hodočašće u Rim bilo puno putnika svih generacija željnih proširenja svojih vidokruga. U kasnim večernjim satima smjestili smo se u autobus spremni za višesatno putovanje. Nakon silnih pozdrava voljenom Zadru, vozač je ugasio svjetla i tako nas uputio u blaženu zemlju snova.
Stajališta su ostala u magli uzrokovanoj pospanošću. Prvo odredište hodočašća bio je Assisi. Oduševio je svojom mirnoćom te starinskim objektima koji su odisali poviješću. Osobno, dojmila me se vedrina i tišina ovog gradića te zarazni osmjesi asiških stanovnika. On je sigurno jedna od destinacija kojoj bih se voljela vratiti. Uživali smo u obilasku najvažnijih povijesnih ostavština (bazilika sv. Franje neizbježan je dragulj odsad pohranjen u sjećanju), kratkoj misi, slobodnom vremenu (iskorištenom u lovu na suvenire) i brzo je došlo vrijeme za polazak. Puni saznanja o Franji Asiškom te njegovoj učenici Klari, nastavili smo prema Rimu. Uslijedila je večera (pljuštale su pohvale za tjesteninu) te odmor.
Drugi dan posvećen je u potpunosti Rimu. Nakon doručka grupa je usmjerena prema katakombama sv. Kalista. Naučivši ponešto o životu prvih kršćana, nastavili smo prema bazilici sv. Pavla, prvoj od četiri koje su bile u programu. Peterobrodna bazilika osupnula nas je svojom veličinom, ali i dostojanstvom kojim isijava čim kročite u samo dvorište. Svi smo oduševljeno tražili portret pape Franje. Nastala je čak i malena polemika u strahu zbog nedovoljnog prostora za slike nadolazećih sv. Očeva. Ostavljamo taj problem arhitektima i umjetnicima. Sljedeća na redu bila je bazilika sv. Ivana Lateranskog. Nasuprot nje nalaze se stube (nažalost, ne saznah ime) koje su mnogi od nas prešli moleći i klečeći. Vrijeme za ručak korisno je utrošeno na punjenje baterija za ostatak dana. Obilazak ide dalje, a našoj grupici pridružuje se nasmijana vodička Veronika. Svojim blagim glasom pratila nas je kroz nekoliko crkvi, odvela preko Kapitolija, sve do poznatog Koloseuma gdje nam se pridružila i časna Mirjam. Cijelim putem Veronika je sipala podatke o Rimu kao iz rukava. Posljednje odredište bio je Panteon nakon kojeg nas je odvela prema hrvatskoj crkvi sv. Jeronima. Poslije mise (i to mise predvođene od strane hrvatskih svećenika) uslijedio je povratak u hotel, večera (s osmijehom je dočekana tjestenina) te blaženi odmor.
U rane sate trećeg dana, nakon vrlo ranog doručka, grupica nas hodočasnika krenula je prema Trgu sv. Petra. Uhvativši svoje mjesto pod suncem (i to vrlo dobro zahvaljujući časnoj Viktoriji), odslušali smo svečanu misu sv. Oca. Jedno od mnogih divnih iskustava ovog putovanja. Nakon nekoliko ,,selfieja” s papom koji je žurno obišao vjernike u svojem papamobilu, na red je došao i spasonosni ručak (zapitali smo se postoji li još nešto osim tjestenine). Noćni obilazak Rima dočekan je nestrpljivo. Časna Mirjam preuzela je palicu voditelja i provela nas kroz najvažnije trgove u Rimu. Svu naklonost ipak je otela Fontana di Trevi. Veličanstvenost kipova i noćna svjetla oduzela su dah svim posjetiteljima. I sama sam bacila novčić u fontanu (preko ramena) u nadi povratka jer, iskreno, jedan posjet nije dovoljan da oda počast silnoj ljepoti ovoga grada. Nakon puno, puno slika, uputili smo se prema najpoznatijoj (i najstarijoj) sladoledarnici u Rimu, sladoledarnici ,,Giolitti”. Naoružana silnim sladoledom, grupa je nastavila svoje putovanje kroz arhaične ulice ,,vječnog grada”. Upijali smo svu njegovu ljepotu. Iako smo došli do Španjolskih stuba, razočarali smo se uvidjevši da su zatvorene. Unatoč tome, par uspomena uspješno je zabilježeno u njihovu podnožju. Rimske ulice pozdravili smo pjesmama predvođeni dirigentskom palicom časne Viktorije. Hotelski kreveti zahvalno su nas dočekali.
Četvrti dan posvećen je novim putovanjima busom. Duga četiri sata provedena su u uživanju u filmu ,,La vita é bella”. Negdje oko podne, ukazali su se Pompeji. Saznanje da Vezuv eruptira svakih šesto do sedamsto godina i da je vrijeme erupcije oko našeg obilaska nije nas zabrinulo (ne, nimalo). Dugi obilazak, ipak, vrijedio je svake minute. U svim knjigama i dokumentarcima navodi se kako je zapravo, iako odlično očuvano, vrlo malo ostalo od tog naroda. Dezinformacije. Pompeji su nepregledni i sačuvane su brojni ostaci kuća. Skladište blizu trga puno je artefakata. Ali, sve ove informacije ostavljam za satove povijesti. Put nas je odveo prema Montecassinu. Naša grupa dobila je čast imati misu za oltarom uz grob sv. Benedikta i njegove sestre Skolastike. Ostatak slobodnog vremena proveden je u istraživanju ogromnog i predivnog samostana. Pogled koji se pružao s vrha brda jednostavno je nezamjenjiv. Čak se može javiti i pomisao kako nas je sam boravak u tom zdanju učinio bližima nebesima. Teška srca odvojili smo se od snažnih zidina i uputili natrag prema Rimu. Kuhari su nam oprostili kašnjenje na večeru (javila se želja za običnom juhom koja nije uslišana – tjestenina je pobijedila). San smo prihvatili bez prigovora.
Rim nas je još jedan dan velikodušno primio. Peti dan našeg putovanja započeo je slobodnim vremenom. Ludnica za suvenirima službeno je otvorena i svi su pohrlili u kupovinu stvarčica, što za sebe, što za najbliže. Oko dva popodne ugostili su nas Vatikanski muzeji, i to vrlo brzo (zasluge ponovno odlaze časnoj Viktoriji). Našoj grupici po posljednji put se pridružila Veronika i provela nas kroz određene dijelove grčke i rimske povijesti. Naš obilazak završio je posjetom bazilici sv. Petra te grobu pape Ivana Pavla II. No, došlo je vrijeme rastanka i, zahvalivši joj na svemu, rastali smo se od mudre i nasmiješene Veronike. Nakon napornog dana, nestrpljivo smo dočekali večeru (tjestenina nije dočekana s osmijehom) i nevoljko pospremili svoje stvari pa usnuli u hotelskim krevetima.
Dan povratka, posljednji dan. Kažu tko rano rani, cijeli dan mu se spava. Mi nismo čuli za tu izreku pa smo vrlo rano ustali, pozdravili se s hotelom koji nam je par dana bio dom i sjeli u bus. Još jedna postaja bio je trgovački centar Marconi nedaleko Venecije. U posljednjem shoppingu kupljene su još neke sitnice, a mnogi su doma ponijeli i poznate talijanske sireve te tjesteninu. Iako je Italija bila predivna, svi smo se zaželjeli slatkog doma pa smo s ljubavlju prihvatili buru koja nas je išibala pri dolasku u Zadar.
Italija nam je, u ovih pet nezaboravnih dana, pružila svu ljepotu koju je mogla. Otkrila nam je svoje čari i uvela skromne putnike u svoj maleni svijet. Kad bi ovo kratko putovanje bilo produženo barem još dan ili dva, ne vjerujem da bi se odala dovoljna hvala svim ljepotama koje smo vidjeli. Ipak, zadovoljit ću se (a nadam se i ostali) uspomenama koje sam stvorila u ovom kratkom roku (sve što je lijepo, kratko traje) i nadati se kako će me Italija barem još jednom dočekati raširenih ruku.
Magdalena Ivanko, III.a
