Terenska nastava po bukovačkom kraju i još dalje – do Knina
Tog pretjerano sunčanog petka, krenusmo „mi“ – odabrani klasičari – na svojevrsnu terensku nastavu u pratnji prof. zemljopisa Hrvoja Madžara i prof. iz grčkog Tee Radović. Minimalni vjetar odnio nas je do Asserije kod Benkovca, Burnuma i Knina.
Iako su nas na objašnjenje da idemo na antička nalazišta oko Benkovca dočekala samo izrugivanja i smijeh uz asocijacije vezane za benkovački Pazar, uputili smo se u Asseriju kao prvu destinaciju toga dana. Još umorni, jedva smo se „odgegali“ iz mini-busa. Prvi prizor bile su ovce koje su se pod Suncem pržile koliko i mi. No, tada… iza živahnog hoda benkovačkih ovaca… ugledali smo Asseriju! Bilo je to nešto potpuno neočekivano. Ostatci bedema kojim je Asserija bila opasana bili su prekrasni zbog savršeno poredanog kamenja. Neka i od tog krša ima nekakve koristi – pomislih! S nama je bio i vodič koji je objasnio način gradnje i sam način života u Asseriji. „Hrvatska Mikena“, kako ju zovu, protezala se koliko vam pogled seže kad se popnete na brdo – naglasio je. Vidjeli smo i ostatke jedne kuće kao i tadašnji forum gdje se danas nalazi groblje. Crkvica je napravljena na temeljima ondašnjeg hrama. Mislim da je naš dragi klasičar Marko daleko najviše uživao, bar ako je suditi po njegovim pitanjima upućenim vodiču. Toliko toga još možemo reći o Asseriji (samo najljepše, naravno), no ja sam, eto, izvukla najzanimljivije.
Sljedeća postaja bio je Burnum u kojemu smo vidjeli obnavljanje mini – amfiteatra. Prekrasno! No, vrućina koja je u vrijeme našeg posjeta dosegla svoj vrhunac glavni je krivac što nismo uspjeli potpuno uživati (kao u sendvičima) ili barem onoliko koliko smo htjeli. Malo smo stali i popričali o daljnjim planovima. Bumbari su nas napadali, ali – nismo se dali (gle, čak se i rimuje)!
Nedugo zatim krenuli smo u Knin. Sunce je i dalje neumoljivo pržilo! Trebalo nam je osvježenja. Nakon što smo se odmorili u hladovini kninskih stabala i bar na pola sata pobjegli od Sunca uputili smo se prema Kninskoj tvrđavi, podno koje nas je dočekao ručak. Juha, pohano meso, pire, salata i savršen pogled na Knin i okolicu. Nakon kratke pauze (Dalmatinci …), krenuli smo prema velebnoj Kninskoj tvrđavi. Tako blizu, a tako daleko. Ono Sunce, od prije sat vremena vratilo se i «mučilo» nas pri penjanju. No, vrijedilo je. Tvrđava je puna malih prolaza, a pogled je savršen bez obzira s koje strane gledate. Kad smo se popeli do vrha, profesor je malo zastao i pričao nam o povijesti Knina. Rekao nam je da u Kninu nikad neće nedostajati bure i budala, ali nemojte to širiti dalje, to sam vam rekla u povjerenju! Nakon tvrđave, uputili smo se prema slapu imenom Krčić (meni osobno najdražem dijelu puta). Na sam šum vode, raspoloženje mi se popravilo! Približila sam se i osjetila kapljice vode po licu. Kako voda pada s 22 metra i pri dnu se pretvara u paru njene su nas kapljice šamarale po izgorenim licima. Svoje boce smo napunili u izvoru rijeke Krke te sretno krenuli prema svojim kućama.
godine kasnije otvorila se prva tiskarska radionica u Veneciji. Venecija sa 150 manjih ili većih tiskarskih radionica postaje središte talijanskoga i europskog tiskarstva. Nakon Italije tiskarstvo se vrlo brzo širi i to u: Švicarsku (1468.), Francusku (1470.), Nizozemsku (1473.) i u druge europske zemlje.