Iskustvo koje nam pruža samo naša Klasična gimnazija Ivana Pavla II., bilo je nešto na što je većina nas došla puna predrasuda. Pomalo cinični, ne znajući što nas to čeka, došli smo puni sumnji i pitali se kako ćemo reagirati, hoće li nas zaista promijeniti tečaj od tri dana za koji nam je obećano da će biti nezaboravan?
Došavši u sjemenište, otišli smo u dvoranu, smjestili se u svoje sjedalice i upoznali s ekipom iz Zagreba, animatorima. To su nam, na prvi pogled, bili sasvim obični ljudi s vlastitim problemima i borbama kao i svatko od nas. No, nitko od nas nije očekivao da će nas dirnuti na način na koji jesu. Podijeljeni u grupe, svatko od nas je otišao svojim animatorima s kojima smo imali grupne radove. Program je započeo s molitvom u bunaru animatora. U prvom bunaru nitko im se nije pridružio. Smatrali smo da je bilo izrazito neobično. Grupa ljudi zagrljeni u krug moleći se? Totalno djetinjasto. Nakon molitve, došla je i prva tema.
TKO SAM JA?
Tema koja je dodirnula i ganula mnoge bila je Tko sam ja?. Mislim da se svatko od nas to oduvijek propitivao, no nikada nismo došli do pravog odgovora. Započevši rad u grupi nakon takve teme i pitanja koja su nam postavljali animatori, potakla su duboka razmišljanja ali i suze. Mnogi su se otvorili i bili na rubu suza. Nismo mogli vjerovati da nam se ovo događa. Eksplozija emocija koja je nastupila mislim da je i nas same iznenadila. Toliko povjerenje koje smo dali ovim ljudima bilo je ključno za pronalazak odgovora na prvotno pitanje. Nakon svake odrađene teme, imali smo odmor na kojem bismo nešto pojeli i popili i gdje bismo sa svojim prijateljima porazgovarali o sadržaju tema. Takav ritam nastavio se sve do popodne kada smo imali ručak. Na ručku smo se okupili s prijateljima, objedovali i razmjenjivali osmjehe i razmišljanja, naše dojmove i misli. Nakon ručka smo uvijek imali slobodno te smo to vrijeme potrošili na kavi u gradu s prijateljima.
U BUNARU EMOCIJA
Vrativši se u sjemenište nakon dva sata slobodnog, nastavili smo program u dvorani i obradili mnoge zanimljive teme koje su, još jednom, potakle nezaustavljive suze i emocije. Svatko od nas je kroz teme, razgovore i slušanje drugih u grupi doista bolje upoznavao ljude, ljude s kojima idemo već dvije godine u školu, ali ih nismo imali prilike upoznati pod takvim svijetlom. Mislim da nitko od nas ne provodi dovoljno vremena upoznajući same sebe koliko bismo trebali. To je temelj za sve ostale međuljudske odnose. Upoznavanjem nas samih učimo kako voljeti sebe, što je bitno kako bismo naučili voljeti i ljude oko nas. Nakon odrađenih tema koje su bile u programu za prvi dan slijedila je večera i nakon toga klanjanje. Otišli smo u kapelicu i klečali dvadesetak minuta. Bilo je iscrpljujuće i naporno klečati toliko dugo i znam da je većina nas htjela odustati već nakon deset minuta, no, bilo je to nešto u nama, nešto što nas je guralo da nastavimo dalje i da se, na jednu ruku, žrtvujemo za Isusa koji je podnio svoju žrtvu na križu za nas. S upalom mišića nakon klanjanja započele su igre. Imali smo nekoliko igara i tijekom dana, no ovo je trajalo poprilično dugo. Plakali smo od smijeha, pridružila nam se i sestra Ana koja je bila zvijezda večeri. Toliko smo uživali zajedno, proživljavali sreću i radost da smo pomislili i nadali se da ovo nikada ne prestane. Da ova sreća i mir i radost ostanu u nama zauvijek. Nešto takvo nikada nismo doživjeli, takvu vrstu povezanosti s ljudima nitko od nas nikada nije osjetio, ali je svatko od nas priželjkivao ovakvo nešto. Do kasno u večer igrali smo igre te otišli u krevet, uistinu iscrpljeni i umorni.
SAKRAMENT POMIRENJA
Drugi dan počinje rano ujutro, u osam sati doručak te nakon toga sastanak u dvorani. Nakon obrađenih tema, puno plakanja i smijeha, imamo ručak, slobodno vrijeme te ispovijed. Rekla bih da nas bez obzira na to što smo drugi razred srednje, i dalje pere trema prije ispovijedi. Nakon ispovijedi vjerujem da smo se svi osjećali čisto, onako kako bismo se i trebali osjećati nakon ispovijedi. Kada se čovjek ispovijedi nakon dužeg vremena, ima osjećaj kao da mu je pao kamen sa srca. Sve je odmah bolje, vedrije, osjećaš se spremno za svaki izazov koji ti se može naći na putu. Nakon ispovijedi, uslijedila je molitva krunice u kojem je većina nas sudjelovala. Vratili smo se u dvoranu i završili još nekoliko tema. Kroz teme smo zaista uspjeli upoznati naše animatore i sve njihove izazove, borbe, neuspjehe i uspjehe u životu i zašto su sada tu gdje jesu, animatori Kursilja. Poslušali smo svakakve divne i inspirativne teme. Vjerujem da se svatko od nas mogao poistovjetiti s barem jednom temom. Drugi dan završava igrom Mafije koju smo zavoljeli i kojoj nam se pridružio i poneki sjemeništarac.
NEZABORAVNO ISKUSTVO
Treći dan bio je jako emotivan. Nitko od nas nije htio ići doma. Toliko smo zavoljeli ove ljude koje smo imali prilike upoznati taj vikend. Imali smo sv. Misu na kojoj je većina nas bila uključena i na kojoj je većina plakala. Mislim da smo svi osjećali kombinaciju i sreće i tuge. Sreće, što smo se povezali na novi i nama prekrasan način. Tuge, jer nažalost svemu dobromu dođe kraj pa je tako došao i ovdje. Imali smo još jedan objed zajedno, a nakon toga sudjelovali smo u posljednjem bunaru, svi zagrljeni i puni ljubavi jedni za druge. Zagrlili smo animatore i poželjeli im sve najbolje. Od njih smo naučili da je u redu imati probleme i prolaziti kroz teške situacije, no, bitno je vjerovati Bogu. S Bogom je najljepše.
Mislim da smo svi doživjeli nešto posebno taj vikend. Naučili smo nešto novo, kako ljubiti sebe i ljude oko nas, opraštati drugima te naučili kako živjeti život usprkos svim nedaćama i izazovima. Bit tečaja bila je naučiti kako živjeti u zajedništvu i polagati vjeru u druge ljude. Djelić ovog blagoslova zauvijek će biti dio nas. Pomogao nam je dubinski upoznati sve nas pod novim svjetlom. Mi, kao razred, sada više komuniciramo, uvažavamo jedni druge i svoja razmišljanja i nadu polažemo u Boga. To smo ostvarili.“
Manda Tadić-Šutra, 2. a
