Duhovna obnova na temu: “ŠKOLA VJERE ” okupila je 22. listopada 2011. u “Karmelu sv. Ilije” učenike trećih i četvrtih razreda naše škole u pratnji njihovih razrednika, vjeroučiteljice i pedagoginje.
DUHOVNA OBNOVA TREĆAŠA I ČETVRTAŠA
Duhovna obnova na temu: “ŠKOLA VJERE ” okupila je 22. listopada 2011. u “Karmelu sv. Ilije” učenike trećih i četvrtih razreda naše škole u pratnji njihovih razrednika, vjeroučiteljice i pedagoginje.
Kao uvod u temu čuli smo priču o malom račiću i suncu čija je poanta u tome kako je zaista neprocjenjivo važno biti otvoren (S)svjetlu, odnosno (S)suncu. Nastavili smo razmišljati pitajući se može li se vjera definirati? Može – zaključili smo – kao voljni čin ili stav kroz koji osoba sve svoje povjerenje poklanja predmetu vjerovanja te dozvoljava da upravlja njegovim djelovanjem. Što se tiče duhovnog područja predmet vjerovanja je Bog, a voljni čin se ostvaruje slušanjem Božje Riječi. Pod vjerom se podrazumijeva i uvjerenje i povjerenje. U odnosu na Krista ono uključuje tri bitne stvari: slagati se s Istinom onoga što On kaže i objavljuje; primiti ga i pouzdati se u Njega osobno; predati mu se i odlučiti biti poslušan.
No, kako kročiti putem vjere? U središtu našeg promišljanja, a kasnije i rada po skupinama, bio je lik apostola Petra. Upustili smo se u njegov duhovni hod kako bismo spoznali kakav je duh vjere imao taj izniman čovjek, učenik, poslanik i namjesnik Isusov. Ono što je zabilježeno o Petru ohrabruje nas jer uočavamo da je bio čovjek poput nas, sa svim svojim slabostima i manama, a da se Bog, unatoč tomu, mogao njime poslužiti. U Petrovu primjeru možemo se ogledati kao slabići, oduševljenici, izdajnici, pokajnici, misionari, borci, mučenici. On je prošao „školu“ i sve faze odgoja u vjeri. Bio je grješnik, sljedbenik, malovjernik, tvrdoglavac, hvalisavac, izdajnik, loš savjetnik, ali i pokajnik. Kao da se sve sručilo na njega. Ali, pobijedio je! Zašto? Dopustio je Bogu da se proslavi po njemu! Drugim riječima – tko god prima od Boga dar tj. tko vjeruje nadnaravnim činom i darom vjere – on je stijena, kamen, hridina, neoboriva i nerazoriva. Ta, Ljubav je Petru pokrila grijehe! Tko mnogo ljubi mnogo mu se i prašta! Tko ljubi taj nikada ne gubi. Pa čak i kad krivo ljubi, kao Petar, Bog će mu ispraviti ljubav.
Nadalje, postavljali smo pitanja naših životnih težišta, uporišta, sigurnosti,…. Tko nam daruje sigurnost u životu? Što nam daruje konačni mir u valovlju života? Shvatili smo kako je vjera naš osobni odnos i povezanost s Bogom, naša ruka kojom dotičemo Boga. „Pružiti nekome ruku znači da vjerujemo u njega, da smo odani i spremni sve učiniti za njega. Trebali bi sve više i sve češće pružati ruke prema Bogu molitvom, dobrim djelima i voljom jer je Bog naš put, istina i život.“ Vjerovati, zaključili smo, znači ići za Svjetlom i ne lutati u mraku! „Da, u životu možemo slobodno birati između dva puta: puta svjetla i puta tame. Vjernici su pozvani ići za svjetlom (Bogom), iako često lutaju i gube se u tami (grijehu). Ako čovjek i zaluta u grijehu, treba se osvrnuti oko sebe jer nam Bog uvijek šalje znakove.“ Vjerovati znači otvoriti se Bogu i prihvatiti njegovu prisutnost u sebi, u svakom čovjeku, u vlastitoj povijesti, u uspjesima i neuspjesima, ushitima i dramatičnim trenutcima! Vjerovati znači izići iz vlastite ljušture i nesigurne životne barke te čuti glas koji veli: “Ne boj se, ja sam s tobom. Budi odvažan.” Dok je Petar bio do kraja usmjeren na Gospodina, bio je lagan kao pero te je mogao hodati po vodi. Lagan, ne lakomislen, dakle, do kraja opušten, miran, prozračan, nošen iznutra i izvana Gospodinovom riječi i pogledom.
Danas nas je Gospodin ohrabrio i pozvao da ponovno krenemo za njim, bez obzira na sve svoje izdaje i zatajenja. Pozvao nas je da se pouzdamo u njegovu ljubav prema nama, u njegovu dobrotu, u njegovu beskrajnu blagost i nježnost. Ne osuđuje nas, kao ni Petra. Jedino što ga zanima jest ljubimo li ga, a to znači, želimo li se čitavim svojim bićem opredijeliti za njega. Jedino što od nas traži jest da mu povjerimo svoj život, a on će se pobrinuti za sve ostalo. I, zaista se pobrinuo jer nam je omogućio susret s Njegovim milosrđem u sakramentima ispovijedi i euharistije koje smo svečano i oduševljeno slavili u zajedništvu s braćom karmelićanima, našim domaćinima.
Pišući i razmišljajući o danu duhovne obnove sjetih se kako je dobro imati na pameti riječi Dobroga pape Ivana: “Sve je lagano kad se odvojimo od sebe”, kad svoje težište prebacimo u Gospodina.
Konačno, najveće čudo našeg života jest u susretu s Njim koji može svemu dati savršeni nutarnji sadržaj i smisao.
