Pitali smo se – Što nam je činiti?
Maturanti su, često se zna reći, na raskršću životnih putova. Tako si i mi postavljamo ovakva i slična pitanja: Koji je moj životni poziv? Hoću li ja to moći? Hoću li biti dobar budući liječnik, profesor, pravnik, arhitekt…? Kojom stazom života krenuti? Sve su to nedoumice i dvojbe koje nam u ovom periodu života i školovanja izazivaju preispitivanja nas samih, zahtijevaju zalaženje u dubine svoje duše. Najbolji način za dodirnuti dušu upravo je duhovna obnova koju je ove godine vrlo vješto organizirala naša profesorica s. Viktorija Gadža.
Sve je počelo u petak 14. prosinca. Okupili smo se i, predvođeni s. Viktorijom i prof. Nižićem, krenuli prema našoj destinaciji – Udbina/Mukinje. Po dobrom starom običaju uslijedila je molitva s nakanom, kako bi prof. Nižić rekao: da se vratimo u jednom komadu. Iz te tvrdnje može se zaključiti da nam vremenske (ne)prilike i stanje na cestama nisu išli u prilog, no to nas nije dalo omesti. Izrazito vesela atmosfera vladala je u autobusu, a novu je razinu dosegla prvim nanosima snijega. Sve smo to dodatno zaplamtjeli božićnim duhom i medenjacima kojima nas je počastio profesor. S puno smijeha, pjesme, čak i uspomena na ovogodišnje nogometno prvenstvo, uz ukusne medenjake i prekrasnu bijelu bajku sretno smo stigli na našu prvu destinaciju, Udbinu. Očarani snijegom koji je sezao sve do koljena uživali smo u snježnim radostima uz razne umjetničke padove i akrobacije.
Nakon smijeha i zabave stigao je don Josip Šimatović, bivši učenik naše škole. Uveo nas je u povijesnu učionicu unutar svetišta gdje smo se upoznali s mučenicima, njihovom važnosti te kroz prezentaciju virtualno prošetali oko crkve i vidjeli temelje crkve Sv. Nikole. Nakon upoznavanja sa svetištem hrvatskih mučenika, uslijedila je sv. misa u kapeli. Prije samog odlaska razgledali smo i Crkvu hrvatskih mučenika koja nas je oduševila svojom veličinom i ljepotom. Uputili smo se prema autobusu, odnosno prodirući kroz snijeg uspjeli smo se toplo smjestiti u naš prostran autobus i krenuti putem Mukinjama gdje nas je čekao smještaj u pastoralnom centru Gospićko-senjske biskupije, u župi Marije Majke Crkve kao i ukusan ručak.
Potom je uslijedilo slobodno vrijeme koje smo „mudro“ iskoristili. Skupno smo otišli na trenutak zaboraviti na sve svoje brige i vratiti se u dječje dane. Uputili smo se na obližnje brdo gdje je snijeg već sezao sve do koljena, u potpunosti se smočili, ali i zabavili, odmorili. Vrativši se u Centar, osušili smo se i okupili u dvorani gdje nas je već čekao don Josip. Početak smo obilježili pjesmom Petra Graše „Moje zlato“, naizgled nespojivom pjesmom s vjerom, no na kraju našeg duhovnog susreta proanalizirali smo je i shvatili da ju možemo i vjerski shvatiti.“Snijeg svud pada… a mi se pitamo i razmišljamo o tome “što nam je činiti?” anegdota je kojom nas je s. Viktorija sve nasmijala. Analizirali smo biblijskog lik Bartimeja koji je bio slijep, odbačen, društvu bezvrijedan… nije čak imao ni vlastito ime (hebr. Bartimej = sin Timejev). No, nije odustajao od svoje vjere. Bio je ustrajan i doista je snažno vjerovao da ga Isus može spasiti usprkos tome što je bio ušutkavan od ostalih. Ušutkavanjem je još jače vikao, zbog čega je progledao, a prvo što je vidio bio je Isus, njegov (naš) Iscjelitelj. Don Josip nam je naglasio da čovjek ne moli Boga da ga informira, već da sebe reformira. Svi ljudi na našem životnom putu su tu s razlogom. Kroz njih nas Bog usmjerava ka dobru, odnosno onom najboljem za nas, bio to životni poziv ili nešto sasvim drugo. Ni u čemu u životu ne smijemo odustati, poput Bartimeja koji nije odustao od svog ozdravljenja i vjere. Ništa dobro neće proizaći iz uloge promatrača našeg života. Treba biti akter, voditi glavnu ulogu u svome životu, djelovati i ne biti bezličan. Društvo nam često govori: „Što ćeš tamo, ti to ne možeš…“, no to radi samo kako bi moglo upravljati s nama, kako ne bismo previsoko otišli i uzdigli se na višu razinu od njih jer bismo postavili previsoko ljestvicu na koju se oni ne bi mogli uzdići. Don Josip nam je naglasio, također, da Bog nije BOGomat ili OČENAŠomat, što bi značilo da Bog našom ustrajnošću želi vidjeti je li nam doista stalo do naše molitve. Glazura na kraju današnjeg predavanja bio je sažetak onog što smo naučili od Bartimeja: „VIČI, USTANI, ODBACI, POJASNI, SVJEDOČI“.
Nakon službenog dijela uslijedila je večera, a nakon nje vrijeme za zajedničko druženje koje smo proveli u dvorani igrajući igre „Sviđa li ti se tvoj susjed?“ i “Mafija”, plešući na poznati pjesmuljak „Ole majole“, a za kraj nas je s. Viktorija sve zajedno dobro nasmijala još jednom igrom. Kažu da u dobrom društvu vrijeme brzo leti i to je prava istina.
Nikolina Bajlo, 4.a
Drugi dan naše duhovne obnove. Snježno jutro, 8:00 sati. Okupili smo se u kapelici Pastoralnog centra za jutarnju molitvu. Predivna čitanja potaknula su nas na daljnje razmišljanje o pitanju: “Bože što nam je činiti ?”
Nakon molitve pogledali smo “Butterfly circus”. Film prikazuje život jednog čovjeka bez udova koji je cijeli svoj život proveo kriveći sebe i druge za svoj izgled koji mu je zadavao izazove u svakodnevici, mrzeći sebe nije si dozvolio da postane bolji ni da napreduje u fizičkom pa tako i duhovnom pogledu. Kad je napokon prihvatio sebe takvoga kakav jest te sa ljubavlju i potporom drugih odlučio raditi na sebi postigao je nezamislivo. Osim toga, film nas je svih dotaknuo i nadahnuo da imamo vlastite želje. Nastavili smo razmišljati o našim željama. Svaki čovjek je, naime, biće želja. U kršćanskoj duhovnosti nema problema sa željama, osim ako one ne postanu zle sklonosti i ne remete put sjedinjenja s Bogom. Želje nas pokreću. Zahvaljujući željama, oblikujemo svoj život. Bartimej nas može i u tome poučiti. On odlučno pred Isusa i pred sve druge koji su ga okruživali stavlja svoju želju. On želi progledati. Vjeruje da to Isus može učiniti. Zato ne želi propustiti priliku. Razmišljajmo o njegovoj upornosti i pobjeđivanju straha od drugih koji misle da Bartimej treba šutjeti. Međutim, on vjeruje svom srcu i ne dopušta da ga blokira strah od mišljenja drugih ili strah od toga da će ga Isus ignorirati. Bartimej zna što želi i nije se sramio svoje želje! Moglo bi se reći da je čovjek onakav kakve su mu želje. One se tiču najprije njegovoga duhovnog života. Ako nemamo želju bolje upoznati svog Gospodina, to se neće ni dogoditi. Ako nemamo želju dopustiti Gospodinu da nas odgaja svojim zapovijedima, svojim sakramentima, to se neće ni dogoditi. Duhovne želje važne su za duhovni rast! I Isus je onaj koji je želio. On je onaj koji i sada želi i čezne. Euharistija je njegova čežnja za mnom. Ispovijed, tj. sakrament pomirenja njegova je želja da mi oprosti i da me podigne iz gliba grijeha. Njegova riječ je njegova želja da sa mnom razgovara. Bog neka bude naša najveća želja do vječnosti kad se budemo gledali oči u oči i kad će biti ispunjene sve naše želje! Zajedno smo zaključili da razvijanjem naših želja razvijamo naš duhovni život te ako se ne pokrenemo i ne napravimo nešto te želje ostat će samo želje i izgubit će smisao.
Dobre volje i inspirirani filmom i razmišljanjem pokušali smo naučiti pjesmu “Oči u oči” koja će nam, zahvaljujući našoj časni, ostati dugo u sjećanju. Uslijedila je sveta ispovijed za koju smo se sat vremena u tišini pripremali i kojoj smo se otvorena srca prepustili gdje su nas ispovjednici strpljivo poslušali te savjetovali kako bi i mi mogli duhovno rasti i biti bliži Isusu. S povjerljivim profesorom Nižićem na gitari pokusali smo uhvatiti melodije te predivne pjesme te se pritom silno nasmijali i zabavili. Sv. misa koja je uslijedila poslije ispovijedi bila je puna improviziranih pjesama, ali je bila iskrena i topla. Od čitanja evanđelja i prosvjetljujuće propovijedi pa sve do falših tonova i nasmijanih lica sve je bilo savršeno. Veseli od euharistije ručali smo i malo se odmorili od programa. Atmosfera je bila neopisiva te unatoč skorom rastanku svi su uživali do zadnjeg trenutka. Nastavili smo pričati o načinima na koji možemo unaprijediti naš molitveni život te smo došli do savršene formule. Nazvali smo je 4G formulom a glasi ovako:
-gladuj za biblijom i gladuj za bogom
-gibaj na misu i na ispovijed
-gledaj Isusa
-gorljivim životom slavi Gospodina
S don Josipom smo završili naša razmišljanja i polemike te se uz pjesmu oprostili i od njega i od Centra. Idilična bjelina otpratila nas je netaknuta, baš kao i po našem dočeku. Još jednom se zahvaljujemo u Mukinjama na gostoprimstvu i odlično provedena 2 dana zajedničkog druženja i slavljenja Gospodina.
Katarina Matulić, 4.b
