DUHOVNA OBNOVA DRUGAŠA I TREĆAŠA

“BDIJTE I MOLITE DA NE PADNETE U NAPAST”

,,Idite kud vas je volja!”

Subotnje jutro nikome ne pada lako, pogotovo klasičarima koji su planirali ukrasti barem malo tog dana za krađu pokojeg zijeva. No, ne bojte se! Bilo je hrabrih koji su još jedno subotnje jutro voljno žrtvovali kako bi na kraju dana krepano tijelo, ako ne ništa, ipak imalo odmoran duh.

Uoči blagdana sv. Nikole, dakle 5. prosinca, neki klasičari su bili vrijedni i odlučili su ne riskirati i spremno dočekati punu čizmicu. Djetinjasti uvod na stranu, bilo je to rano jutro kad su pripadnici drugih i trećih razreda jurišali prema jugu Hrvatske. Društvo su nam pravili profesor Sikirić, od ranog jutra oduševljen što se čita ,,Zločin i kazna”, profesorica Sanja i časna sestra Viktorija.

Tema duhovne obnove bila je molitva. U autobusu smo slušali podužu radijsku emisiju u tri dijela s prekidima koje su ispunjavale pjesme ili instrumentale naturale. Predavanje se ticalo jednog čitanja iz evanđelja po Luki koje navješćuje dolazak Sina Božjeg. Poanta je bila (ili bolje reći pitanje) u tome: možemo li se mi spasiti? Ne smijemo se bojati propasti svijeta jer propast je na kraju u nama. Mi smo svoja propast ukoliko ne živimo po Božjim načelima. Ljudi koji niječu Boga govore da ih On ograničava i guši i da zato traže slobodu od Njega. No, oni nisu svjesni da se time zarobljavaju još više, upadaju u stanje u kojemu gube tajnu vječnog života. Dakle, možemo li se spasiti? Možemo, itekako možemo. Kako? Čime? Vjerom.

Naš dolazak u Vepric bio je turbulentan u samom startu. Evo na primjer, pokušajte prevesti oko tridesetoro djece preko magistrale po kojoj automobili. K tome, prijelaz je između dvije okuke. Sva sreća da smo cestu sretno prešli. E sad – Vepric, malo svetište udarnih prizora. Nikad niste bili u Lourdu? Nema problema! Imate jedan mini u Hrvatskoj. Oduzima dah samim prilaženjem. Pažnju nam je odmah zaokupio krug ucrtan na podu gdje je Vepric bilo središte, a po različitim stranama svijeta i različita mjesta bitna za našu vjeru. Marko Brzović je duboko razočaran uzviknuo: ,,E, ljudi moji … gdje je Duvno ovdje?”

Sveta Misa je uslijedila pri našem pomalo zakašnjelom dolasku. Rečeno nam je da je fratar iz makarskog samostana došao kako bi nam održao sv. Misu. To me je ugodno iznenadilo, ne znam zašto. Također, taj mi je čovjek toliko djelovao toliko milo da sam poremetila svoje planove. Naime, planirala sam se ispovjediti na duhovnoj, no kad sam slušala tog fratra nešto mi je govorilo da je bolje da ostanem na sv. Misi i poslušam ga do kraja. Misu je završio na neki način zanimljivo. Naime, nakon križanja je uzviknuo: ,,Idite kud vas je volja!” na što mi svi odgovorili: ,,Bogu hvala!” Samo se časna čula u pozadini: ,,Ne ide to tako!” I eto, tako je nekako i to kratko poglavlje završilo. E, da! Pjevali smo tri puta istu pjesmu dok časna nije došla do zaključka da smo bili dovoljno glasni. Moje odobravanje njezinih postupaka učvrstilo joj je namjeru.

Potom nam je don Mijo objasnio prekrasno složen mozaik koji nam se nalazio točno pred očima. Čovjek se začudi kad čuje koliko simbolike krije na primjer jedno crno oko ili mala usta. Za potankosti…? Pa, trebali ste biti tamo.

Ručak nam je svima lijepo sjeo, pogotovo kad je sarma u pitanju. Bijaše nam obećana pauza, no nju smo proveli pomalo drijemajući u još jednoj dvorani kompleksa obogaćenoj još jednim mozaikom koji oduzima dah. Svećenik je posebno istaknuo koliko mu je i za vrijeme procesa nastanka bilo fascinantno koliko obični vjernici laici dičnije žive vjeru kroz svoja djela, tako da se našalio da su posramili neke svećenike.

Ono malo pauze što nam je ostalo iskoristili smo za šetnju gore-dolje po svetištu. Završili smo u još jednoj maloj dvorani gdje je naš prvotni zadatak bivao ispunjen. Uz pjesmu i poruke o molitvi, koje su pažljivo čitali naši sjemeništarci, zaključili smo da je molitva nešto najosnovnije što svaki vjernik mora svladati. To je razgovor između Boga i nas. No, to je i nešto puno dublje od te šture definicije. Nekad nam je teško zahvaliti Bogu, pogotovo kad smo svjesni koliko iziskujemo od njega. Nekada su naše molitve brojalice bez smisla naučene napamet, a nekad ni ne znamo zašto se molimo, ali osjećamo potrebu. Kakva god da jest, molitva je i Bog će je saslušati, makar unaprijed zna sve što ćemo mu reći i što ćemo ga zamoliti. Svakom je roditelju lijepo čuti svoje dijete kako mu kaže ,,hvala” ili ,,molim te”. Nisu to uzalud čarobne riječi, zar ne? Ukratko, molite. Pomoći će. Ne znate kako? Počnite moliti. Vidjet ćete.

Uputili smo se prema Makarskoj, divili se jednoj od najljepših riva Hrvatske i, kako bismo što dulje uživale u takvom pogledu, sjele popiti vruću čokoladu. Malo smo pričale, puno se smijale i previše slatkog se nakrcale. Doslovno, stol nam je bio tvornica Willyja Wonkea.

Uslijedio je povratak. Ne bi ništa škodilo da smo i malo duže ostali. Na povratku su nam obećane puste petice čiju realizaciju još očekujemo, a profesor Sikirić nas je ugodno iznenadio jednim iznenađenjem na čije se ishode već kladimo. I da, razrednice – hvala Vam za čokolade. Zaslužujete puno veći dio teksta, ali eto – dobili ste kraj. A kako bi profesor Pranjić vrlo rado rekao, a naš Jure lektorirao: ,,Cuker komt cu lect!”

 

Matea Kaleb, III.a

 
 

Više iz rubrike Događanja

 
 

Share this Post