Duhovni „izlet“ na Školjić
Subotnje jutro (15. studenoga 2014.) koje je ostalim tinejdžerima predstavljalo mogućnost izležavanja do poslijepodne klasičarima je bio povod za nove pohode. Ove smo se subote zaputili do Preka, odnosno na Školjić. Nekolicina nas je iz okolice Zadra pa smo rane jutarnje sate proveli vrludajući gradom ili smo se, poput mene, prepustili degustaciji različitih pekarskih proizvoda.
Ipak, po dogovoru, u 8:10h svi smo bili na mjestu predviđenom za sastanak, a zvonki glas prof. Sanje, također poznat kao budilica, uputio nas je na polazak k trajektu. Naš razrednik, nažalost, nije mogao doći. To nam je bilo malo razočarenje ali nismo dopustili da nam u potpunosti pokvari početak dana. Na trajektu smo većinu vremena, unatoč poprilično niskim temperaturama, proveli na palubi. Došavši na Preko profesori su nas obavijestili kako imamo pola sata slobodnog vremena do odlaska na Školjić. To smo vrijeme iskoristli na različite načine, šećući, fotografirajući se, doručkujući…, ali jedno je sigurno – svi smo barem dio tog vremena potrošili na čavrljanje. Tako je naš odmor završio vrlo brzo.
Na Školjić smo se dovezli čamcem na vesla kojim je upravljao jedan stariji „barba“. Obzirom da nismo svi mogli stati u čamac, prevezli smo se u tri „ture“ i za petnaestak minuta bili okupljeni pred samostanom u punom broju. Prostorija predviđena za najveći dio duhovne obnove, odnosno za predavanja i PowerPoint prezentacije bila je prilično ugodna. Obnovu smo započeli interesantnim zadatkom u kojemu je svatko morao prenijeti na papir dio svog karaktera u vidu navođenja i obrazloženja svojih najdražih pjesama, cvijeća, automobila i životinja. Dok je po pitanju cvijeća prevladavala ruža pjesme su bile kud i kamo različitije pa se njihov izbor kretao sve od „Counting Stars“ do „Coprnjice“.
Nakon interesantnog i pozitivnim reakcijama popraćenog uvoda nastavili smo s radom. Svoja razmišljanja o životu argumentirali smo na temelju nekih tekstova i svima poznate pjesme Toše Proeskog „Igra bez granica“. Potom smo, razmišljajući o životu i preispitivanju vlastitih života kroz Bibliju dobili zadatak napraviti plakat na zadanu temu. U tu svrhu bili smo podijeljeni u četiri grupe. Naš projekt bio je prekinut ručkom koji je, smijem li primijetiti, bio vrlo ukusan. U konačnici tko ne voli pizzu i coca-colu?
Poslije ručka nastavili smo s izradom plakata jedući mandarine koje su nam bile desert. Morali smo požuriti kako ne bismo zakasnili na trajekt. Osim izrade plakata zadatak nam je bio i verbalno prezentirati svoj rad u grupi. Ta čast u mojoj grupi pripala je Marku dok su govornici drugih grupa bili Magdalena Ivić, Zvonimir Rezo i Magdalena Ivanko. I verbalni i vizualni ugođaj bio je zaista odličan kod sve četiri grupe. Po završetku tog dijela naše duhovne obnove časna Viktorija nam je održala predavanje. Pročitala nam je jednu od ljepših, ako ne i najljepšu, zadaćnicu (sastav). Njen autor je poginuo nedugo nakon što ju je napisao, a u vrijeme kad ju je pisao bio je naših godina. Iznenadilo nas je kako mlada osoba poput autora toga sastava može imati tako duboko shvaćanje života, kako može biti svjesna i otvoreno priznavati vlastite grijehe. Dečko je u tom sastavu iskazao kajanje za vlastite grijehe onako kako bi to trebalo biti prisutno u svakidašnjem životu svih nas. Naposljetku, svatko od nas je grješan, naši grijesi su poput kartica u biblioteci dječakova života, postaju vječno zapisana. No, kao što je Krist već jednom prije nešto više od 2000 godina vizualizirao svoju ljubav prema nama – On to čini i danas, u svakom danu našega postojanja. Njegova ljubav je bezuvjetna! No, ta ljubav sa sobom nosi i odgovornost. Svakom od nas dana je sloboda i tu slobodu svatko ima pravo iskoristiti kako želi ali trebamo biti svjesni kako je konačno obistinjenje te slobode upravo i samo u Bogu. Mislim da je to temeljna poruka ove duhovne obnove, što se moglo zaključiti i iz pripovijetke o ovci kojom smo završili naše predavanje i uputili se na ispovijed i misu, odnosno prešli s teorije na praksu.
Nakon mise u žurbi smo se uputili na trajekt radi straha da nam ne pobjegne. Po dolasku smo ustvrdili kako nam je do otplovljavanja ostalo još 40 minuta. Te smo minute potrošili na razgovor o svakodnevnim temama i vrijeme je uistinu proletjelo, baš kao i cijeli dan. Razgovor smo nastavili i u trajektu, a uz to je „pala“ i pokoja fotografija. Tea je dokazala svoju origami vještinu napravivši lik časne Viktorije iz brodske karte. U tom periodu i meni je dat zadatak da opišem ovo naše putovanje u kratkim crtama. Tako, nakon mnogih kompilkacija, imate, možda ne tako vrsno, ali s ljubavlju napisan, kratak opis našeg malog, jednodnevnog „izleta“, zapravo – duhovnog uzleta.
Lucija Veršić, 2.b
