ZAGRLJENI VELEBITSKIM STIJENAMA
Kraj je rujna, 27., kasno popodne. Terencima se penjemo po Velebitu, idemo na duhovnu obnovu. Na svakom zavoju ostajemo zatečeni; more se spaja s nebom i s kopnom, te u jednom trenutku po sebi prospe zlatni odsjaj zalazećeg sunca.
U Veliko Rujno stigli smo oko šest sati poslijepodne. Oko nas – netaknuta priroda. Čak su i kuće u kojima smo smješteni od kamena. Zrak je čist…, najednom mi se učini da su mi se pluća rastvorila i da je sve lako. Nakon što smo se smjestili u naše male, ali tople sobice, uputili smo se ispred crkvice Velike Gospe gdje je naš ravnatelj, mons. Joso Kokić, voditelj ove duhovne obnove, održao uvodnu riječ.
Ravnatelj nam je kroz dva dana pričao slikovite priče, nalik onim biblijskim, samo što ih je smještao u naše vrijeme i u naš prostor kako bi nam bilo što jasnije. Počeo je s pričom o jednom vinogradaru koji je, da bi obranio svoj vinograd od bolesti koja se skuplja na površinskom sloju zemlje, odlučio – prestat će ga zalijevati. Tako je korijen prodirao sve dublje i dublje, u dublje slojeve zemlje. Poanta je bila jasna. Iako nam se katkad čini da naši roditelji, učitelji, prijatelji… čine nešto što nije za naše dobro, zapravo nismo svjesni da žele, poput vinogradara, da prodremo što dublje, u srž, da žele, drugim riječima, odstraniti bolest s naše površine. To je bio prvi komadić „puzzle“ koju nam je ravnatelj u svakom ponovnom okupljanju darivao, te nas tako, do kraja ove duhovne obnove, držao u neizvjesnosti. Naime, potpunu sliku dobili smo na kraju.
Tad smo se uputili na večeru, nakon koje smo se još malo družili u sobama te umorni ali ispunjeni, pošli na spavanje. Drugi dan sam se probudila s mišlju kako nema ljepšeg mjesta na svijetu za odmor, kako duše, tako i tijela. Već u 8.30 okupili smo se ispred crkvice i započeli radionicu čija je središnja tema bila vjera Isusovog učenika Šimuna Petra. Ravnatelj je objasnio kako je odabrao baš tog Petra, koji i nije bio tako savršen, koji ponekad nije ni shvaćao Isusa, baš tog Petra koji ga je tri puta zatajio, a ipak – baš tog Petra kojemu je Isus povjerio svoju Crkvu. Mi smo se trebali pronaći u njegovim greškama (kao i u njegovim vrlinama), te zajedno uočiti pravi put – Put istine, oslobođenja i boljeg života. U deset sati serviran nam je doručak, domaći čaj od šipka, omlet i domaća marmelada od šljiva. Za to vrijeme – Velebit se ponosno prostirao oko nas, poigravao sa suncem, s oblacima i s nama samima. Silan i čist, Velebit.
Kad smo završili s ukusnim i zdravim doručkom, nastavili smo s drugim dijelom naše radionice o Petru. Poruka koju nam je ravnatelj želio usaditi bila je da je Bog – sve, da se Boga ne voli kao oca, ni kao majku, ni kao muža, ni kao ženu, ni kao prijatelja; već kao –SVE, a opet ništa se ne voli kao Boga. Samo s njim je moguće doživjeti puninu života, zemaljskog i onozemaljskog. Iako nam katkad, kao i Šimunu Petru nije jasno zašto je nešto kako jest i zašto nije onako kako mi želimo i mislimo da je najbolje, trebamo pustiti da nas Njegova ruka vodi. Zar svaki dan ne govorimo: «Budi volja Tvoja»? Često ni sami nismo svjesni što je najbolje za nas, no vjerujući Mu i slušajući Ga, iskreno i pravilno, nećemo zalutati.
Poslije ručka neki su šetali prirodom, neki sjedili za stolom ispred kamene kuće, neki su se šalili u sobama. To popodne bila sam sretna, jednostavno – samo sretna, zagrljena velebitskim stijenama.
I «šećer na kraju» kako bi rekao naš ravnatelj, bila je sv. Misa. Trideset ljudi smjestilo se u malu crkvicu Velike Gospe koja je orila od naše pjesme.
U šest sati smo večerali. Došlo je vrijeme za povratak. Čekao nas je grad i gradska vreva.
No, u nama ostaje jedno prelijepo iskustvo, spoznaja da ne postoji zgrada, dvorac, palača koja je ljepša, veća i postojanija od one koju je sam Bog napravio, od prirode. U isto vrijeme da ne postoji grandioznije Božje djelo od čovjeka, od nas samih. Nadahnuti, nahranjeni, Velebitom zagrljeni i zadovoljni vratili smo se svojim svakodnevnim obavezama. Već sljedeće godine zamijenit će nas neki drugi „klinci“. A mi, maturanti otisnut ćemo se na nove životne stranice.
Jedno je sigurno – ono što će nas, među ostalim posebnostima, zauvijek vezivati s ovom školom bit će i sjećanje na duhovne obnove poput ove.
Klara Kalcina, IV. a
