Druga terenska nastava za učenike prvih razreda

Prvaši u kraljevskom gradiću Ninu

Nakon naše prve terenske nastave u Splitu i Saloni, nakon pet mjeseci došli smo i do druge i to u nedalekom Ninu s prof. Damirom Sikirićem, prof. Ratkom Ruševom i prof. Ivanom Miočić. Dobro nam je došlo imati nastavu izvan školskih klupa i biti na svježem zraku obasjani suncem te se odmoriti od usmenih odgovaranja taj dan. Kao i prije svakog putovanja, imali smo plan i program kojeg smo se pridržavali: dolazak na Autobusni kolodvor 10-15 minuta prije 8 sati. Ukrcali smo se u naš autobus i spremno krenuli prema jednom od najstarijih gradova na istočnoj obali Jadrana – Ninu.

PRED KNEZOM BRANIMIROM

Prvo smo bili pored uočljivog spomenika kneza Branimira koji se nalazi uz Donji gradski most. S nama je bio vodič Ivica Škriljevečki koji nas je upoznao sa značajem vladara koji je svojim vizijama i djelima snažno obilježio hrvatsku povijest. Zašto? On je bio zaslužan za priznanje hrvatske države. Naime, on je živio u 9.st. a vladao je od 879. do 892. i dok je vladao ojačala je primorska Hrvatska i postigla svoju samostalnost što je potvrdio i Papa Ivan VIII. koji ju je prihvatio kao samostalnu zemlju kršćanskog zapada. Branimir je 7. lipnja 879. godine prvi puta priznat kao zakoniti vladar, a Hrvatska kao zakonita država i to baš ovdje, u Ninu!

KRALJICA NA JEDAN DAN

Potom smo se uputili prema mostu gdje smo razgovarali o Ninu kao središtu prvih hrvatskih kraljeva i saznali smo da i mi možemo postati kraljevi i kraljice na jedan dan! Sve što trebamo napraviti je doći na Kraljičinu plažu krajem sedmog mjeseca. Tamo se svake godine održava tradicionalan Festival pijeska kojeg organizira Turistička zajednica Grada Nina. Sve što trebamo je sagraditi kulu ili dvorac. Zvuči zanimljivo, zar ne?

RAZOREN DO TEMELJA

Nedugo nakon, uputili smo se prema Donjim vratima. U stari grad na otoku je moguće doći jedino prolaskom preko jednog od dva mosta ili kroz očuvana gradska vrata. Donja su nam vrata zapravo govorila kako je Nin nekoć izgledao. Na njima se nalazi reljefni prikaz Nina iz 18. st. gdje se vidi da se u grad ulazilo donjim mostom, vidimo vrata ali vidimo i dvije kule sa strane te zidine oko grada. 1646. Mlečani odlučuju da više ne mogu zadržavati Nin koji su već  nekoliko puta Turci bili osvojili iako se nisu tu smjestili. Mlečani su se bojali da bi se Turci sada mogli utvrditi u Ninu i ugrožavati Zadar, a ako ga ugroze, čitava je Dalmacija izgubljena. Mlečani zatim dolaze i razaraju te spaljuju grad. Nakon ovog razaranja Nin više nikada nije vratio prijašnju važnost. Kada su Mlečani rušili Nin, rušili su i stare hrvatske Crkve iz doba hrvatskih kraljeva. Kad su se Turci povukli, bio je poslan jedan plemić iz Italije da postane ninski biskup sa zadatkom da obnovi ninsku biskupiju. Spavao je u skloništu za životinje jer nema kuća i kako su se ljudi vraćali, sve su ruševine »reciklirali«, tj. ostatke su ugrađivali u svoje kuće pa smo na jednoj kući vidjeli ukras svojstven starohrvatskoj kulturi: hrvatski pleter.

CRKVA SV. ANSELMA

Došli smo do nekadašnje ninske katedrale gdje smo za početak čuli koja su to tri zaštitnika grada Nina: sv. Anselmo, sv. Marcela te sv. Ambrozije. Prema vjerovanjima građana Nina, oni su bili dio veće grupe Kristovih učenika te su poslije Kristove smrti po Rimu širili vjeru. Današnja župna crkva je posvećena sv. Anselmu i građena je od temelja stare crkve koje smo mogli vidjeti sa strana. Vodič je u rukama imao roman Petra Zoranića Planine gdje nam je pokazao da prva stranica u knjizi, odmah poslije naslovne stranice ima posvetu svećeniku Mateju Matijeviću i kaže da nije njegovog naučavanja riječi sv. Jeronima, ne bi ni sam Zoranić znao čitati i pisati. To nam govori da su svećenici bili rijetki pismeni i školovani ljudi. Zato nam je Crkva važna ne samo radi očuvanja vjere, nego i radi kulture i identiteta. Pored nas se nalazila riznica gdje se čuva zlato i srebro Nina, a najveći i najvrjedniji predmet jedan je mali srebrni novčić iz 4.st. pr.Kr., jako vrijedan i jako dobro očuvan.

GRGUR NINSKI I CRKVICA SV. KRIŽA

Stigli smo do kipa Grgura Ninskog kojem je lice namrgođeno zbog odluka hrvatskog sabora da se Misa treba slaviti na latinskom jeziku. Kao svaki pravi Dalmatinac, maše rukama i objašnjava da se Misa treba slaviti na hrvatskom jeziku jer je jezik osnova kulture. Odluka se kasnije promijenila i hrvatski jezik sačuvan nam je i dan danas. Naravno, već znate: ako mu dodirnete palac, donijet će nam sreću. Zatim smo se uputili prema crkvici sv. Križa – prozvanoj najmanjom katedralom na svijetu. To je ujedno najvredniji sačuvani spomenik starohrvatskog crkvenog graditeljstva. Jedini je sakralni objekt u Ninu koji je ostao netaknut od građenja. Ona je zbog položaja prozora i kuta padanja svjetlosti svojevrsni kalendar pa se po sunčevim zrakama može odrediti točan datum suncostaja i ravnodnevnice.

TKO BI TO ZNAO?!

Došli smo potom i do ostataka rimskog hrama. Naime, prvi arheolozi koji istražuju Nin krajem 19. početkom 20. st. su svećenici, oni ruše crkvicu sv. Mihovila da se otkriju ostatci hrama. Jedino su sačuvani temelji hrama i njegovi ulomci, ali se prema njima može konstruirati širina, debljina te visina. Prema tlocrtu i sačuvanim temeljima to bi bio najveći rimski hram na istočnoj strani Jadrana. Nažalost je srušen i stradao pa je najveći sačuvan onaj u Puli. Ovo je bilo zadnje odredište s našim vodičem, kojem u ime svih nas prvaša zahvaljujem na svemu što nam je objasnio i što nas je odveo u ninsku prošlost. Mi smo se uputili Muzeju ninskih starina koji je podijeljen u sedam zasebnih prostorija.

MUZEJ NINSKIH STARINA

U prvoj smo prostoriji vidjeli građu iz prapovijesti, iz kamenog i metalnog doba. Iz paleolitika imamo samo jedan kameni šiljak musterijenske kulture, a što se tiče neolitika, tu su kamena oruđa i karakteristične ulomke zemljanog posuđa. Iz bakrenog doba sačuvane su razne keramičke posude, iz brončanog niz kamenih i zemljanih humaka, a iz željeznog različite zdjele, peke, pladnje itd.

U drugoj prostoriji smo vidjeli materijalne ostatke rimskog razdoblja: glavu cara Nerve, predmete izrađene od keramike kao što su tanjuri, zdjele, lonci, šalice… Žene su u to doba koristile i razne kozmetičke pribore, ukrasne igle, naušnice i slično.

U trećoj prostoriji prikazano je ranokršćansko razdoblje gdje su uz ulomke crkvenog namještaja sačuvani i ulomci keramičkog i staklenog posuđa karakterističnih oblika. U posebnoj je vitrini prikaz groba gdje su pokopane dvije ženske osobe sa izuzetno vrijednim nakitnim predmetima koji su izrađeni od zlata i srebra.

Četvrta i šesta prostorija obuhvaća ranosrednjovjekovno razdoblje. U četvrtoj su prostoriji starohrvatski grobni prilozi te grob obitelji hrvatskog dostojanstvenika gdje vidimo muškarca, ženu i dijete. U šestoj je prostoriji tema crkvenog graditeljstva gdje dominira kopija krsnog zdenca iz vremena kneza Višeslava. Pokraj zdenca brojni su kameni ulomci.

U petoj prostoriji predstavljeni su rezultati višegodišnjih podmorskih istraživanja na području Nina i tu dominiraju dva starohrvatska broda Condura Croatica. U zasebnoj su vitrini izloženi brojni ostatci opreme, pribora za ribolov, novca, nakita…

Došli smo i do sedme prostorije u kojoj je tema kasni srednji i rani novi vijek. U manjoj smo vitrini vidjeli naušnice, prstenje, dugmad, a u većoj su prevladavali predmeti pronađeni u Kneževoj palači.

SOLANA »NIN«

Posjet Ninu ne bi bio potpun bez Solane koju smo posjetili odmah nakon muzeja. Ona je jedina solana na Jadranskom moru koja nosi ekološki certifikat. Sol je bogatog okusa i ubire se na tradicionalan i prirodan način gdje je nezamjenjiv alat ljudska ruka. Zanimljivo je i da su stari Rimljani na gozbama uživali u njoj. Vidjeli smo stare vagone koji su se prije koristili za prijevoz soli, a zadnjih 15 godina se više ni ne koriste jer je za to potrebno previše radnika i traje predugo. Imamo dvije berbe soli: jedna je berba cvijeta soli – posebnoj soli koja se kristalizira u tankom sloju na površini morske vode.

KAKO SE SAKUPLJA CVIJET SOLI

Treba čekati samo jedan dan i već idući dan imaju kristale cvijeta soli. S obzirom da se kristaliziraju na tankom sloju na površini, otprilike izgledaju kao led na površini morske vode. Možemo ga skupljati uglavnom svaki dan ako ima dovoljno vjetra i dovoljno sunca da se kristalizira. Koristi se jednostavan alat, tj. drveni okvir koji unutra ima rešetku/sito i sa sitom se lagano povlači po površini dok cvijet soli ne ostane na tom situ. Nakon toga se stavlja sa strane u drveni spremnik da se još malo isuši tj. da vlaga izađe van. Osim skupljanja, njega ne treba usitnjavati jer je prirodno vrlo vrlo sitan, a zove se cvijet soli jer kada se kristali pogledaju na mikroskop izgledaju kao mali cvjetići. Također, ima mnogo više minerala od prirodne morske soli pa je zdravija za konzumaciju. Berba prirodne soli izgleda potpuno drugačije i treba biti agresivniji jer se kristali skupljaju na dno bazena i lijepe pa zna izgledati kao lego kockice. Da bi ju oslobodili, treba uzeti lopate i razbiti tu sol da se kristali odvoje od dna. Zatim strugačima stružu sol, prave hrpice uz rub i ostave da se suše desetak dana.

Što su radile žene, a što muškarci? Do 80-ih/90-ih su tu radile i žene i muškarci. Žene su bile zadužene za skupljanje soli po bazenima, tj. strugale su ju, a muškarci su gurali vagone jer je taj dio bio fizički zahtjevniji.

CROMARISOVO MRIJESTILIŠTE

Nakon solane, došao je posjet Cromarisu, koji je bio ograničen na dvije skupine po 10 učenika, pa nismo svi mi imali priliku otići vidjeti kako ta riblja farma, točnije rečeno mrijestiište, izgleda iznutra. No, dobili smo zato veliki odmor od 1 sata i 30 minuta koji smo iskoristili za predah, druženje, marendu ili kavu. Od mojih kolega iz razreda čula sam da je posjet bio vrlo zanimljiv. Trebali su odjenuti zaštitne mantile zbog biosigurnosti riblje mlađi. Vodile su ih i objašnjavale gđa Lana i, za drugu skupinu, gđa Anika,  one su im pokazale cijeli pogon: kako se uzgajaju alge i druga hrana za riblju mlađ, na mikroskopu su promatrali male ribice koje odmah krenu uzgajati od 1 mm do 100 mm i kada narastu, stavljaju ih u kaveze u moru. Uz njih su promatrali i račiće kojima se te ribe hrane u početku jer se jedino smiju hraniti živim organizmima, a kasnije se uvodi suha hrana. U prostoriji gdje su bazeni s ribama vidjeli su podlanice i ostale ribe s tim da su bazeni poredani po veličini riba tj. kako one rastu jer ovdje doslovno vrijedi: Velika riba jede malu ribu!

NEKA IH BUDE JOŠ!

Našem kratkom ali slatkom putovanju je došao kraj. Tek smo prvi razred a već smo imali prilike otići na dvije terenske nastave i naučiti mnogo toga te smo svi uzbuđeni i sa radošću očekujemo još ovakvih druženja.

Martina Mršić, 1.c

 
 

Više iz rubrike Događanja

 
 

Share this Post