U rano jutro, dana 19. studenoga, 3. razredi Klasične gimnazije krenuli su na terensku nastavu u Slavoniju.
Vukovar – da se ne zaboravi !
U rano jutro, dana 19. studenoga, 3. razredi Klasične gimnazije krenuli su na terensku nastavu u Slavoniju.
Još uvijek pospani, slušali smo profesora Ratka koji nam je rekao da će prvo stajalište biti
„ DRŽAVNA ERGELA LIPICANACA“ u Đakovu. Toliko smo bili uzbuđeni, ali i umorni pa su neki učenici, uz kapi jesenje kiše, utonuli u san. Ja nisam mogla zaspati pa sam promatrala predivne nijanse zelene i smeđe boje prirode. Odjednom je zasjalo i sunce, budio se dan, i profesori su odlučili da određeni učenici počnu predstavljati svoje seminarske radove.
Poslije nekoliko zanimljivih novosti o A. G . Matošu i ostalim piscima stigli smo u Đakovo.
U Đakovu je padala lagana kišica i bilo je hladno ali nas to nije omelo da posjetimo prelijepe konje. Bila sam očarana. Lipicanci su predivne i plemenite životinje. O njima nam je pričala gospođa Silvija Butković. Nakon što smo ih «podragali», otišli smo natrag u autobus i krenuli prema Đakovačkoj katedrali.
U nju nas je uveo đakon Tomislav Lasić koji nam je spomenuo važne događaje vezane za prošlost Katedrale. Zapamtila sam da je izgrađena od 8 milijuna komada cigle. Zanimljiva je bila priča o Josipu Juraju Strossmayeru. Naime, on je imao brata blizanca koji je ubrzo nakon poroda umro, i roditelji nisu znali koje je dijete umrlo, Josip ili Juraj, pa je zbog toga on dobio oba imena. Bio je đakovački biskup i služio je Crkvi sve do svoje 95. godine.
Kad smo razgledali unutrašnjost Katedrale i sve njezine čari koje je krase, zaputili smo se još dalje, u predivan grad Vinkovce. Smjestili smo se u malom hotelu, podijelili se po sobama i večerali jelo koje nas prati na svakom izletu – pomfrit i pohano meso. Profesorica Vanja nam je rekla da je vrijeme da posjetimo žene koje izrađuju nakit i heklaju čipke. Krenuli smo prohladnim Vinkovačkim ulicama prema maloj kućici u kojoj su nas na vratima dočekale rumene žene sa keksima u zdjelama i osmjehom na licu. Profesorica Tea je radosno pila vruću kavu i razgovarala s gospođama dok smo mi, iskreno, samo čekali kada će nam profesor Ratko dati dopuštenje da odemo u kratki „ noćni izlazak“ .
I dočekali smo ga.
Idućeg jutra, nakon doručka, zaputili smo se u grad Vukovar poznat po strašnim razaranjima. Naime, bitka za Vukovar je najveća i najkrvavija bitka u Domovinskom ratu. To je bila 87- opsada hrvatskog grada od strane JNA, godine 1991.
Prolazeći i razgledavajući Vukovarske ulice, osjetila sam da je grad pun tišine i mira.
Prvo odredište bilo nam je groblje. S lijeve strane, nalazilo se civilno groblje, a s desne je bila masovna grobnica. Ona se nalazi na istočnom prilazu Vukovaru. Kažu da slika govori više od tisuću riječi, ali jedno je to mjesto vidjeti na slici ili na televiziji, a nešto sasvim drugo biti tamo fizički nazočan. Osjećala sam kao da tada riječi ostaju u zraku, i samo sam željela sliku koja se nalazila ispred mene upiti u sebe i nikad ju ne zaboraviti, ponijeti sa sobom u svoj grad sliku 938 bijelih križeva od kojih svaki simbolizira jednu žrtvu.
Drugo odredište bila je Ovčara, mjesto koje se nalazi 5 km jugoistočno od Vukovara. Prije rata to je bila farma koja se bavila ratarstvom, a u vrijeme pada grada Vukovara Srbi su je koristili kao logor i stratište za osobe nesrpskog podrijetla. Na tom mjestu ubijeni su i ranjeni civili i branitelji. Ovčara me se najviše dojmila zbog svijeće koja se nalazi u sredini Spomen doma, a oko nje se spiralno vrte imena ubijenih na tom mjestu. Uz rubove su zidova, dolje na slami, postavljene osobne stvari ubijenih, a sa strane njihove fotografije koje se stalno „pale i gase“ kao znak da su ti ljudi živjeli.
Na putu do bolnice, zagledala sam se u vodotoranj – simbol Vukovara, koji još uvijek ponosno stoji, a zatim smo navratili do franjevačkog Samostana sv. Filipa i Jakova. U dvorani crkve pogledali smo kratak film, a fra Patrick Gordan, guardian Samostana nam je kasnije pričao o strašnoj ’91. godini.
Zadnje odredište bila je bolnica, utemeljena još 1939., koja je za vrijeme ovoga posljednjeg rata zbrinula 4.000 ranjenika, a svakodnevno je na nju padalo oko 700 granata. Kad smo ušli u podrum bolnice vidjeli smo muzejski prostor koji je otvoren već nekoliko godina i on nam je svima dočarao život nekoliko stotina ranjenika i bolničkog osoblja. Bila sam zaprepaštena time kako je tako velik broj ljudi mogao u tako malenom prostoru živjeti nekoliko mjeseci.
Najviše su mi se dojmile dvije stvari, crtež zeca na zidu s potpisom i strip dječaka ( kojeg sam vidjela na snimci ) koji je i dan danas ostao na njegovom krevetu netaknut. U drugoj prostoriji se nalazila tamna soba sa zastrašujućim muškim glasom koji ponavlja imena poginulih, a nakon nje slijedi dug hodnik na čijim su pločicama ispisani događaji i imena ranjenika koji su dolazili u bolnicu. Kasnije nas je Lorena ( naš vodič ) , provela kroz Vukovar i pokazala nam ljepšu stranu tužnoga grada.
Priča o Vukovaru se ne može ukratko ispričati. Ali, istina o Vukovaru je jedna. To je istina o neprijatelju koji je želio uništiti grad i ljude, i priča o ljudima koji su voljeli svoj grad. Zato ona mora živjeti vječno. Uzrečica „ZAPAMTITE VUKOVAR“ treba nam biti stalno na umu. Trebamo prenositi istinu naraštajima koji dolaze. Istina se najbolje može prenijeti dolaskom u Vukovar. Ova terenska nastava je uistinu bila potresna i nekoliko puta su mi krenule suze niz lice ali bila je korisna i poučna. Jedna žena je rekla : „ Neka im Bog oprosti, a mi ćemo pamtiti… „
Vukovar živi dalje, gradi se, obnavlja se, ali tragovi krvavog rata su još itekako vidljivi.
Ingrid Štulić 3.a
