U don Boscovoj školi
U okviru međunarodne suradnje Klasične gimnazije Ivana Pavla II. iz Zadra i Školskog centra don Bosco iz Žepča (Bosna i Hercegovina) u trodnevnom boravku u Žepču (od 22. do 24. svibnja 2017.) gimnazijalci su, u pratnji s. Viktorije Gadža, realizirali projekt „Moj dida i ja“
Stigao je i taj dan, ponedjeljak ujutro, 9:30 sati. Veseli vozač (Mladen) i časna Viktorija stižu po nas, uzbuđene i spremne veseljake. Sjedišta popunjena, Thompson „upaljen“ i krećemo. S razglasa pjeva “nemoj ići lijevo na križanju staze” pa u skladu s tim – skrećemo desno, na autoput. Zna se što je uslijedilo nakon toga, tipično za nas klasičare – molitva za sretan put koju je predvodio Mihael. Vrijeme prolazi, zabava se nastavlja, časna i dalje udara po Thompsonu (ne smeta nam). E sad ono najzanimljivije, ali i najtužnije, prijelaz preko granice (nema više interneta). Jedino što nam je preostalo bilo je međusobno druženje što je među ostalim i jedan od ciljeva ovoga putovanja. Došlo je vrijeme za prvu stanku i prvi izletnički obilazak. Oduševljenje nam je izmamio franjevački samostan Rama-Šćit te njegove dojmljive skulpture: Ramski križ, Posljednja večera, Ramska majka, Diva Grabovčeva…, kao i muzej Franjevačkog samostana. Ovaj muzej Rama-Šćit, postavljen u starom samostanu, jedinstvena je građevina u BiH, jedina takve vrste iz vremena turske vladavine u Bosni i Hercegovini, a sagrađena je 1857. godine. U etnografskom muzeju na Šćitu predstavljen je život stanovnika ramskoga kraja. Na dvije etaže postavljeni su izlošci starih zanata, gospodarstva, prijevoznih sredstava, stambene kulture. Treća etaža predstavlja tekstilnu radinost – proces proizvodnje i sve vrste proizvoda u uporabi. Tu je i fratarska samostanska ćelija – soba fra Jeronima Vladića. Četvrta etaža predstavlja floru sa stotinjak najčešćih biljaka s nazivima i osnovnim karakteristikama i faunu – porodice životinja u punoj životnoj formi. Konačno smo iz blizine upoznali lik Dive Grabovčeve. Hrvatski puk Rame i Hercegovine već tri stoljeća štuje jedan usamljeni grob na Kedžari, usred Vran planine, kao sveto mjesto. U njemu, prema predaji, počiva tijelo Dive Grabovčeve koju je, u cvijetu mladosti, ubio razuzdani turski plemić jer se suprotstavila njegovoj pohoti. Kronika i martirologij Franjevačkog samostana na Šćitu ne spominju Divinu mučeničku smrt. No, ramski ju je puk, u nemirnom tijeku vjekova, legendom spašavao od zaborava. „Diva u pravom smislu postaje ljepotica i kolektivna sestra svih u Rami onoga trenutka kad progovara dušom slobodne žene, birajući radije smrt nego život s bogatim begom Kopčićem. Ovdje je spašeno više od ženske časti, spašen je neuprljani pojam slobode, kao mogućeg odgovora na svaku silu. To je vrhunsko priznavanje Boga. Jedino što ljudsko ostaje nedohvatljivo zlu jest sloboda, koja se radikalno zaoštreno iskazuje u izboru ljubavi i smrti. U duhovnosti ramskog puka Diva postaje znak novih mogućnosti za one koji vjeruju da ljubav i smrt ne mogu zajedno vladati svijetom i da je ljubav Božji odgovor na sve.“ Tako, tri žene postaju u Rami nezaobilazne na putu rasta i sazrijevanja: Gospa, Diva i Ramska majka. „Gospa, Majka od Milosti, čašćena kao nikad dohvatljivi horizont Božjih obećanja i naših mogućnosti, majka prisutna u mnogim stradanjima ali i čudesnim buđenjima iz pepela, draga i lijepa, pred kojom se može šutjeti i biti shvaćen. Diva: sestra, majka, zaručnica, živa u ljepoti Ramkinja, koja svjedoči da je ljepota dar za život“. Doista, treba doći i doživjeti što to znači sve ponijeti i sve ostaviti za obranu slobode, časti i dostojanstva! Kiša nas je iznenadila i prisilila na kratku stanku u suvenirnici! Nastavlja se vožnja kroz brežuljkasti bosanski krajolik. Pomalo nervozni od dugotrajne vožnje izluđujemo časnu pitanjima: “jesmo stigli, kad ćemo, koliko još, di smo…” Večer pala, mi stigli, ugodan doček pružili nam domaćini. Plesom, pjesmom, glumom i igrom stigli smo do kraja prvog dana našeg putovanja. Domaćini nas lijepo primili, raspoređeni smo otišli našim novim privremenim domovima.
Marijana Bićanić i Blanka Marketin, 3.a
Sljedećeg dana našeg boravka u Žepču sastali smo se u školi u 9:00 sati kako bismo započeli s kreativnim radionicama. Prema željama (i interesima) podijelili smo se u 3 radne skupine. Skupina u kojoj sam i sama sudjelovala izrađivala je slavne marijanske svijeće točnije „mukete“ s časnom sestrom Mirjam. Dečki su s gosp. Marijom izrađivali štapove i pišćala, a ostali su s g-đom Monikom izrađivali dekupaž. Nakon, slobodno rečeno, vješto odrađenog posla ponosno smo prezentirali svoja novostečena iskustva. Ubrzo zatim uslijedilo je predavanje o don Boscu i upoznavanje s radom salezijanaca. Saznali smo toliko toga o svetačkom životu don Bosca, koliko je dobrote imao u sebi i koliko je život posvetio nama mladima. Upravo je to razlog osnutka reda salezijanaca. Samim upoznavanjem sa salezijancima uočila sam tu njihovu dobrotu, predanost u radu s mladima i toliko ljubavi i životne radosti i energije u njihovim očima. A znate kako kažu, oči su ogledalo duše! Saznali smo da KŠC radi po preventivnom sustavu don Bosca koji ukratko govori o jedinstvu, poštivanju bez razlike, pomaganju i shvaćanju umjesto osuđivanju. Ulaskom u školu osjeti se taj jaki utjecaj salezijanaca koji žive po preventivnom sustavu i drže ju u zajedništvu, igri, radosti i molitvi u svom veselom i šarenom oratoriju gdje smo se nakon prezentacije malo opustili. Nakon kratkog odmora uslijedila je izložba o bl. Alojziju Stepincu u čast postupka za njegovu kanonizaciju. Izložba je započela sa ženskim zborom KŠC-a koju su otvorili s himnom don Bosca i još jednom pjesmom. Nakon raspjevanog uvoda anđeoskim glasovima voditelj je najavio predstavnika Matice hrvatske – Ogranak Žepče, gosp. Jukića, koji nas je upoznao sa svetačkim životom bl. Alojzija Stepinca. Bila je ovo lijepa prilika da se Hrvati iz Žepča, Vukovara i mi iz Zadra nađemo na jednom mjestu. Vukovarci su došli u Žepče kako bi nam glazbeno-scenskim prikazom dočarali nepravedno i namješteno suđenje bl. Alojzija. Kako bi dočarao vjeru u svetost našeg blaženika, ravnatelj KŠC-a, salezijanac don Mladen Ivančević rekao je: ” Ako se dokaže ikakav zločinački čin u njegovom životu, mi ćemo kršćani morati kleknuti i crvenjeti se pred Bogom!” Ubrzo potom otišli smo malo protegnuti noge u prirodu. Većinu vremena predviđenog za šetnju padala je kišica, no to nije omelo prave zadarske i žepčanske planinare. Uputili smo se u Lovačku kuću na Podiću. Penjali smo se s ciljem – roštilj!!! Ništa nam nije smetalo, ma ni kiša, ni vlaga, ni blato. U mislima se vrtio roštilj koji je bio odličan, a ovim putem zahvaljujemo se don. Goranu koji nam je sve to omogućio. Za dosadu nije bilo mjesta. Igrali smo sve moguće igre, od starog bejzbola sa štapovima preko uleti-izleti, zastave, pogodi pojam do gluhog telefona. Svaki trenutak bio je popraćen gromoglasnim smijehom i veseljem. Bilo je strašno puno padova preko skliske trave, no sve je bilo popraćeno širokim i vedrim osmijehom. Na kraju našeg druženja salezijanac don. Danijel Vrdoljak uputio nam je riječ za “laku noć” u popodnevnim satima. Naime, to je radila i njegova majka i don Bosco. Svaku večer majka je njegovoj braći i njemu uputila neke misli koje će pamtiti za cijeli život. Don. Danijel nam je poručio da nas svaka osoba koja nam prođe kroz život nečemu nauči, a druga poruka bila je da nećemo osjetit unutarnju radost ako ne odemo od darivatelja sa zahvalnošću. U molitvi i kratkoj meditaciji završio je drugi dan kod naših dragih Žepčana.
Nikolina Bajlo, 2.a
Zadnji dan našega boravka u Žepču, srijeda 24. Svibnja. Oko 7:00 sati zazvonio je alarm, a već oko 8:00 trebali smo biti u KŠC don Bosco. Kad smo se svi okupili započelo je misno slavlje, kojeg je kroz pjesme uveličao školski zbor. Bio je to veliki dan za KŠC don Bosco jer je u njihovu školu postavljen kip “pomoćnice djevice Marije“. Na sv. Misi smo kroz propovijed čuli jedan biser koji bismo htjeli podijeliti, a to je – kao što je Isus rekao slugama u Kani Galilejskoj da napune posude najprije vodom, a zatim će on učiniti svoje – tako Isus i nama danas kaže da najprije poduzmemo što možemo, a onda će on “obaviti” njegov dio, tj. činiti čuda. Na kraju sv. Mise podijeljene su pohvalnice učenicima škole koji su sudjelovali na raznim natjecanjima. Nakon kratke pauze, svi smo se uputili prema ogromnom školskom igralištu gdje su održane nogometne utakmice među mladim Žepčanima, a zatim ono najiščekivanije… odbojkaška utakmica između naših (zadarskih) učenica i učenica iz Žepča. Istina, istrenirani domaćini uzeli su pobjedu, no i mi smo se, također, jako trudile. Još jedan set odigrale smo mješovito, a nakon toga uslijedio je ručak. Poslije ukusnog ručka na red je došao zabavni dio, gdje smo po želji mogli izabrati igru. No, sve što je dobro kratko traje, pa je završio i zabavni dio, a to je značilo da krećemo doma. Na zapovijed s. Viktorije uzeli smo torbe, pozdravili se s gostoljubivim domaćinima te sjeli u autobus. Na kraju smo izveli još jednu “zabavnu točku”, pojačali glazbu i mašući iz busa zaokružili dvorištem iz kojega su nam domaćini odvraćali mahanjem. Suze su krenule…, čak je i nebo plakalo…
Zrinka Mikulić, 1.b
Anja Krstić, 1.b
