Opijeni zrakom pakleničkog prostranstva i ljepotom prirode
Nije li lijepo pobjeći od buke i užurbanosti svakodnevice, barem na tili časak? E, pa upravo to su klasičari 17. svibnja 2016. odlučili ostvariti. Kako bismo proslavili Dan naše škole, uputili smo se u N. P. Paklenicu. Krenuvši s kolodvora u osam sati, pjesmom i molitvom, za čas smo, jer u dobrom društvu vrijeme brzo leti, stigli u podnožje Velebita.
Brojna kolona klasičara predvođena prof. Hrvojem krenula je put planine, u osvajanje Paklenice. Naša vodičica nas je na početku upoznala s pravilima planinarenja i općenito s Paklenicom. Važno, ako ne i najvažnije pravilo je da nikad nikoga ne ostavljamo, da također u planini pozdravljamo i one koje ne poznajemo… Svega toga smo se držali. Sva priroda oko nas zaista je bila impresivna, osobito rječica koja je razdvojila Veliku i Malu Paklenicu. To me podsjetilo na izreku „Tiha rijeka brege dere.“. Nakon informativnog dijela slijedio je onaj praktični. Pri početnom usponu osjetili smo popriličan napor, no na saznanje da je to najteži dio našeg puta, svima nam je laknulo.
Ubrzo smo zastali te se odmorili i uživali u pogledu na Anića kuk „koji seže sve do neba“.
U šetnji Paklenicom prožeo me cijelu neopisiv mir. Odmaknula sam se od ispraznosti i površnosti vanjskog svijeta. Zašla sam u nutrinu prirode. Našla sam toliko željeni mir. Barem na trenutak, zastala sam u vremenu i razmišljala o ljepoti života, o stvarima koje inače ne primjećujemo, o stvarima na kojima obično nismo zahvalni. Zavirila sam dublje u samu sebe, odagnala oluju misli, briga… stišala se i prepustila prirodi.
Čula sam kasnije, u razgovoru s ostalima, da su i oni iskusili slično. I taj bih osjećaj ogromnog olakšanja zaista poželjela baš svima.
Često smo zastajali i nakon očaravajućih prizora kretali dalje. U klasičarskom žamoru mogao se čuti smijeh koji je prštio sa svih strana. Bilo je i spoticanja, padova (Pst, nitko nije vidio!) i stigli smo do prolaza prema Manitoj peći koju smo odlučili istražiti sljedeći put. Predahnuli smo, žestoko otvarali ruksake i tražili nešto za „prigrist“. Od sendviča preko slastica do voća, bilo je svega, no nešto je trebalo sačuvati i za kasnije.
Nakon relativno lagane šetnjice i brojnih zastajanja (da… pogodili ste, ponovno smo zastali kraj izvora vode), uputili smo se prema Lugarnici (gdje nas je kasnije, nakon žestokog penjanja, čekao slastan ručak). Nastavili smo do Borisova doma u kojem smo se nešto duže zadržali i družili. Samo su neki od nas imali još snage, ali dakako i volje, za plus-penjanje do Sklopina. Na putu do tamo kratko smo predahnuli u Ramićevim dvorima gdje su profesori bili ponuđeni „čašicom“ koju nisu mogli odbiti jer kako reče prof. Sanja: „Joj, pa ne možeš odbiti domaćine!“. Nedugo potom nastavila se ekspedicija penjanja te smo došli do cilja, Sklopina. Zaista je bilo zadivljujuće saznanje o nekadašnjem životu u tim visinskim uvjetima. Naime, pretežito su držali koze i zimi kada bi ljudima bilo hladno (naravno, nije bilo el. energije) spavali bi s kozama dok im je u nastambe voda neprestano kapala s obližnjih stijena. Smolu crnog bora tzv. paklinu (tako je Paklenica najvjerojatnije dobila ime) koristili su u medicinske svrhe za zacjeljivanje rana. Koristili su je kao luč (za osvjetljavanje) te podmazivanje drvenih brodova. Unatoč tome što danas imamo nesagledivo razvijeniju medicinu, bili su bolji poznavatelji prirode od nas. Raspoznavali su svaku biljku te u mnogima prepoznali hranu i ljekovita svojstva.
Ručak je bio u Lugarnici gdje smo išli u dvije grupe. Tamo nas je čekao grah s kobasicama te raznovrsni sokovi (hvala domaćinu don Marinku, župniku Starigrada). Nekima (profesore… N. N!) posebno se svidio ručak, te su se uzimale čak tri pune porcije. Atmosfera je bila izrazito vesela i opuštena.
Sljedeće čega se sjećam teorije su o „opijanju zrakom“ te kako se puno teže spuštati nego li penjati, što je zaista i dokazano od strane prof. Sandre i mene povremenim proklizavanjima.
Oduševilo me opažanje moje razrednice prof. Mirele o tome kako svatko ima svoj stil, kako pri hodu svako od nas bira „svoj kamen“ te kako svi imaju svoj jedinstven put. Kako lijepo promišljanje o naizgled tako običnom kamenu i našem životu!
Pri samom kraju uočili smo hrabre penjače koji bez trunčice straha osvajaju visoke vrhove. Posebno je to očaralo Mariju K. i prof. Ratka koji su se i sami okušali u penjanju na dičnih metar visine pri čemu im je pomogla malena smokvica koja je kasnije bila izvor šale. No, nećemo otkriti sve!
Stigavši na mjesto s kojeg smo krenuli u našu nezaboravnu pustolovinu i čekajući autobus, međusobno smo izmijenili dojmove. Ovako predivno proveden Dan Škole ispunio je naš duh i tijelo. Bilo je nezaboravno i preeekratko… Vratili smo se s pregrštom dojmova, zahvalni ravnatelju don. Anti što nam je sve ovo omogućio te tako pružio mogućnost da otkrijemo nova znanja i pritom upoznamo bolje sami sebe.
Nikolina Bajlo, I.a
