Kako da se zaboravi?
U petak, 18. studenog 2016. godine, skupina klasičara u pratnji profesora don Ante Dražine, profesorice i časne sestre Viktorije Gadže te profesora Ratka Ruševa, bila je odabrana za nimalo lagan zadatak. Naime, valjalo je odati počast žrtvama jednog malenog mjesta. Uz Grad Heroj, na isti dan, nesreća i bol zadesila je nešto sitnijeg junaka – Škabrnju – o kojoj se jednako priča kao i o Vukovaru. Nažalost, razgovori se mjere u suzama, a ne u sreći. Usporedbe ne postoje jer tko je lud vagati zločin? Na žalost, dogodilo se. Jednom ne toliko davno. Pred dvadeset i pet godina. Pred četvrt stoljeća. Ako mjerilo mogu biti suze, oni su jučer pali.
Moju družbu činila je časna sestra Viktorija i trećašice. Na putu do Škabrnje, nalazi se jedno malo mjesto Prkos. Posebno mi je upalo u oči. Kao da nagovješćuje ono čemu ćemo posvjedočiti nakon ne toliko dugačke ceste koja dijeli ta dva mjesta. Kao da priprema putnike da ono što slijedi, nije bilo ni blizu predaji. Kao da se još uvijek bore.
Došavši u mjesto Škabrnju, pridružile smo se povorci. Uskoro je uslijedilo polaganje vijenca pokraj spomen-ploče stradalima. Identična onoj na Ovčari, spomen-ploča svake godine bliješti od lampiona poslaganih na sve strane. Tako uz spomen-ploču stoje i neki iz naše škole. Gore koliko mogu. Pružaju otpor hladnim studenskim vjetrovima kao i Škabrnja nekoć nekim svojim snažnijim i razornijim vjetrovima. Pokraj spomen-ploče iščitavaju se imena ubijenih. Uzorci se lako primjećuju. Prezimena se ponavljaju, a razlika između muškog i ženskog ne postoji. Sve su uništili. Žene, djecu i starce izvlačili su iz skloništa samo kako bi se iživjeli. S razlogom se taj događaj naziva pokolj jer nijedna druga riječ nije dovoljno blizu stravi.
Svetu Misu u crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije predvodio je je hvarsko-brački-viški biskup mons. Slobodan Štambuk, a njegova propovijed sve nas je dirnula. Najviše je govorio o spomenicima. Ne o kamenim, ne o betonskim, ne o sazidanim, i ne o metalnim. O ljudskim spomenicima! Hodajućim spomenicima! O djeci koju ostavljamo za sobom; koja će znati za Škabrnju i za Vukovar; koja će biti voljna načiniti nove spomenike. Nove dokaze snage hrvatskog naroda i njegova prkosa. Također, pozvao je na mir – mir u srcima. Misa je završila himnom. Sam je istaknuo da je to, također, jedna molitva.
Na zidu u crkvi stoji popis žrtava uz slike branitelja. Cijeli je zid prekriven time. Predugo sam promatrala taj zid. Iščitavala svako ime sigurno petnaest puta. Pokušavala sam – toliko sam pokušavala – upamtiti barem jedno. Ali uzaludno. Kažu: Da se ne zaboravi! Ali eto … ne mogu im se izgleda ni tako odužiti. Odustala sam od toga. Ali da se zaboravi, sjećat ću se. Kako da zaboravim, kad ne mogu? Mi djeca, makar rata ne vidjela, upoznata smo s njegovim strahovitim posljedicama. No ima još jedna stvar koja je rasla s nama više nego strah. Velika žuta tabla ispisuje crna tiskana slova: Prkos! Dok nas ima. A bit će nas. Što da vam kažem? Prkos čini čuda. Prkos čini Hrvate. Prkos čini DA SE NE ZABORAVI.
Matea Kaleb, 4.a
