„PRAVI VOJNIK NE MRZI VEĆ BRANI ONO ŠTO VOLI!“
Na ovaj tužni dan, 18. studenoga koji je crnim slovima upisan u kalendar hrvatske povijesti, dan sjećanja na stradanje Vukovara i Škabrnje, ali i dan koji je obilježje borbe za slobodu Hrvatske, u Klasičnoj gimnaziji Ivana Pavla II., okupili smo se u školskoj dvorani i odali počast žrtvama Vukovara i Škabrnje. Okupili smo se u društvu branitelja g. Zlatka Franića i g. Marijana Mađerića kako bismo se prisjetili poginulih očevi i majki, stradalih braće i sestara, ubijenih sinova i kćeri.
Bili smo privilegirani u društvu dvojice branitelja koji su nam uživo, iz prve ruke ispričali crtice iz Domovinskog rata. Gospodin Zlatko Franić koji je kao pripadnik 112. brigade sudjelovao u akciji „Maslenica“, a u gardijskoj postrojbi Termiti sudjelovao u akcijama „Ljeto ’95“ i „Oluja“ ispričao nam je svoje najintimnije, najstresnije, najtužnije, ali i najradosnije trenutke sa bojišta. S nama je podijelio za njega najpotresniji susret u kojem je prikazao koliko je rat strašan za sve slojeve društva, kako za odrasle tako i za one najmlađe. Ostao mu je urezan događaj kad je ispred sebe vidio dijete staro sedam godina koje je od straha posijedilo. Najstrašnija mu je bila činjenica da neprijatelju u ratu nije bio samo cilj uništiti vojsku, već mu je bio cilj uništiti žene, starce, djecu i svu imovinu. Od svega napraviti ništa, prah i pepeo. Zato mu je stravičan prizor bombardiranja zadarske pedijatrije, zadarske katedrale i crkve sv. Šime ulio samo veću želju borbe za svoju Domovinu.
Imali smo čast slušati i gospodina Marijana Mađerića, sudionika 112. brigade, 84. gardijske bojne te 4. i 9. gardijske brigade. On je u svom govoru istaknuo kako smo pobijedili u ratu iako: „Nismo mrzili one ispred nas već smo previše voljeli one koji su stajali iza nas. Neprijatelja nismo mrzili. Pravi vojnik ne mrzi već brani ono svoje, ono što voli!“ Istaknuo je i događaj kada ih je tadašnji zapovjednik postavio ispred sebe i rekao: „Ono što slijedi je strašno! Tko se boji, tko god želi može sada predati svoje oružje i otići kući.“ Svih 108 vojnika koji su tamo bili prisutni bez razmišljanja su odlučili boriti se za svoju Domovinu pod cijenu vlastite smrti! „Vojnici nisu supermeni. Mi smo također ljudi od krvi i mesa koji imamo osjećaje!“ naglasio je dok je prepričavao najstravičnije događaje iz rata! Rekao je kako mu je najpotresnije bilo kada je njegov prijatelj, kolega koji je imao tek dvadeset i dvije godine poginuo samo nekoliko dana pred kraj rata na tek pet kilometara od svoga doma! Rekao je kako mu je najteže u cijelom ratu bilo nakon prolivenih krvavih suza za svojom braćom suborcima doći pred oči njihove majke, oca, žene ili djece i reći: „Poginuo je za Domovinu!“
Predavanje je završeno šutnjom uz divljenje hrabrosti svim braniteljima. Ubrzo su bili ispraćeni gromoglasnim pljeskom te se potom nastava nastavila odvijati svojim tijekom. Mislim da smo u ovih par trenutaka odavanja počasti, zahvaljujući prisutnim braniteljima, mogli osjetiti važan dio Domovinskog rata! Zasigurno nitko nije izašao iz dvorane ista duha kao kada je ulazio u nju. Gospodinu Zlatku i Marijanu puno hvala na svakoj riječi i na izdvojenom vremenu.
Ne trebamo nikoga mrziti niti vrijeđati! Isus nas uči opraštati. I zato trebamo moći oprostiti, iako je katkad jako teško. No, neke stvari ne smijemo zaboraviti!
Ivan Santini, 4. a
Zahvalan budi
Pomoli se, dragi brate
Za sve duše koje pate
Plač se čuje, liju suze
Rat sinove naše uze!
Stani! Pomoli se Bogu
Samo reci: ja to mogu
Hrvat, draga majko pade
Neprijatelj sve to znade
Vukovar je danas pao
Žrtve nam on svoje dao
U Škabrnji, ista slika
Znoj, krv, bol i strašna vika
Možeš li joj reći hvala?
Jer slobodu nam je dala
Dom imaš, zahvalan budi
Hrvatsku, sine, odsad ljubi!
Stipe Gabrić, 18.studenog 2019.
