»Više sreće drugi put«
Kada je na televiziji nogometna utakmica, ima onih koji će ju pratiti sa željom i radošću, a ima onih kojima je to jednostavno dosadna igra. Ali kada je Svjetsko prvenstvo u pitanju, pogotovo dan kada nastupa hrvatska nogometna reprezentacija, onda ćemo svi utakmicu pratiti u želji i nadi da se dogodi ono najbolje. Prvi put, od kada je Svjetskog prvenstva, ne igra se ljeti kako smo navikli do sad već preko jeseni! Sigurno se svi sjećamo Rusije i osvojenog »Srebra zlatnog sjaja« od kojeg je prošlo točno četiri godine i četiri mjeseca, a sada u Kataru očekujemo i korak više!
PRIPREMA
Dogovorili smo se s našim profesorima i ostalim djelatnicima škole da svi zajedno pratimo utakmicu u školskoj dvorani. Kada smo to čuli, nije bilo nikog kome je to smetalo, osim toga teško bi bilo zadržati koncentraciju na satu znajući da Vatreni igraju utakmicu na Svjetskom prvenstvu. I došao je taj dan, srijeda, 23. studenoga kada je cijelom školom zavladao navijački duh. Dresove smo nosili mi učenici, naši profesori te naš ravnatelj don. Ante Sorić. Prevladavale su i kape, zastave, razne navijačke majice, a atmosferu su podizale i navijačke pjesme: Srce vatreno, Neopisivo, Malo nas je, al nas ima. Malo prije 11 sati spustili smo se s našim predmetnim profesorima u dvoranu i pripremili se za gledanje utakmice.
POČELO JE!
Bilo je sve samo ne mirno! Što se tiče tehnike, internet se zezao s nama cijelu utakmicu pa bi se ekran zaustavljao na nekoliko sekundi, onda nastavljao i tako u krug. Što se tiče same utakmice, nedostajalo je želje, a možda i motivacije igračima. Nije bilo konkretne igre ni opasne prilike na obje strane. Jedinu pravu priliku koju možemo izdvojiti je Perišićeva bomba iz 17. minute koja je poletjela nekoliko centimetara iznad prečke gola. Unatoč svemu nije nedostajalo navijanja, pogotovo kada je s klupe u igru ušao miljenik navijača Hajduka Marko Livaja kojeg smo svi pozdravili jednim velikim, glasnim pljeskom.
OČEKIVALI SMO VIŠE
Na poluvremenu, čekajući nastavak, poslušali smo predavanje o samom domaćinu turnira – Kataru koje nam je održao profesor geografije Hrvoje Madžar. Čuli smo podatke o geografskom položaju države, o tzv. arhitektonskim čudima, točnije o građevinama i stadionima od kojih će se neki poslije Svjetskog prvenstva rastaviti i darovati nekoj drugoj državi kojoj su potrebni. Saznali smo nadalje ponešto i o najznamenitijim građevinama od kojih je jedna Aspire Tower a ime druge građevine, kako je najavio prof. Madžar, rekli su nam drugaši jer upravo o tome uče! Poslije predavanja i ostalih 45 minuta utakmice ostao je isti rezultat kao na početku i svi smo bili tužni što nismo uspjeli osvojiti sva tri boda, ali bitno je da je tu jedan osvojeni bod. Uvijek je bolje išta nego ništa i kako kaže naš ravnatelj: »Više sreće drugi put!«
Martina Mršić, 1.c
