Mi, učenici četvrtog razreda zaputili smo se prema samom jugu Lijepe naše, prema gradu koji je na popisu Svjetske baštine pod zaštitom UNESCO-a – našem Dubrovniku. Posjetili smo i Naronu,Vid i Metković. Bijaše to, dakle, naša dvodnevna terenska nastava.
„O LIJEPA, O DRAGA, O SLATKA …“
23. studenog, 2012., DUBROVNIK
Kao što je to do sad bivalo u tradiciji naše škole, mi, učenici četvrtog razreda zaputili smo se prema samom jugu Lijepe naše, prema gradu koji je na popisu Svjetske baštine pod zaštitom UNESCO-a – našem Dubrovniku. Posjetili smo i Naronu,Vid i Metković. Bijaše to, dakle, naša dvodnevna terenska nastava.
Polako smo pristizali, još pospanih lica, ali sjaj u očima odavao je radost koja nas je obuzimala. Vidjelo se da jedva čekamo otkriti blaga što ih je Dubrovnik ljubomorno obgrlio svojim drevnim zidinama i podijeliti to oduševljenje s kolegama iz razreda. Sve smo započeli molitvom, zahvalili smo Bogu i zazvali svetog Nikolu putnika da nam bude na pomoći jer dug je put stajao pred nama. No, mi smo znali i našli načina kako ga skratiti. Prije terenske od svojih profesora dobili smo teme za referate, trudili smo se saznati što je bilo više moguće, te smo izlagajući ih tijekom puta dijelili s drugima svoja znanja. Saznali smo tako više o Dubrovniku, kao gradu turizma, granici s Bosnom i Hercegovinom i njegovom zaštitniku sv. Vlahi. Putujući autocestom do Vrgorca, rodnog mjesta našeg velikog Tina Ujevića, a onda malo vijugavijom cestom koja nas je dovela do doline Neretve, nismo skrivali oduševljenje izazvano prirodnim ljepotama. Bilo je teško ne primijetiti trud uložen u izgradnju kanala, kao i mnoštvo narančastih točkica koje su se skrivale pod lišćem nebrojenih zelenih stabala čuvenih mandarina. Prešli smo granicu i još samo sat vožnje dijelio je mnoge od nas, koji smo u tom dijelu Lijepe naše prvi put, od otkrivanja ljepota Dubrovnika, ali i neke od novina što ih je Dubrovnik spremio za one od koji su ga već vidjeli. Kišica, koja je lagalo postajala prava kiša, možda je samo htjela iskušati naše strpljenje i znatiželju. Vidjelo se da smo se nadali suncu jer skoro nitko od nas nije imao kišobrane. No, nije nas omela, zapravo htjela nam je samo pokazati koliko je Dubrovnik lijep i dok pada kiša. Imali smo nešto sitno vremena do početka razgledavanja grada sa stručnim vodstvom, ali nismo mogli čekati. Sve nas je put odveo do Straduna, s kojeg smo, provirujući ispod kišobrana komentirali ljepote i čari koje je skrivao. Da ih otkrijemo u potpunosti pomogla nam je naša vodička s kojom smo ušli kroz Gradska vrata od Pila. Na tim vratima izgrađenim još 1537., a i danas stoji, pokretni je most koji se nekad svake noći zatvarao i na taj način se kontrolirao ulaz u grad. Potom smo na karti vidjeli koliko je tijekom Domovinskog rata Dubrovnik bio oštećen. Vidjeli smo i Veliku Onorfijevu česmu. Nekoliko koraka dijelilo nas je od kasnoromaničkog klaustra franjevačkog samostana. U sklopu samostana i danas djeluje ljekarna Male braće koja je među tri najstarije u Europi. Vidjeli smo i kako je to izgledalo nekad: mnoštvo starih vaga, posuda s ljekovitim biljem, zatim uredno ispisane knjige s receptima za pripravke lijekova. Bili smo i u crkvi Male braće, gdje je pokopan Ivan Gundulić. Osim franjevačkog posjetili smo i dominikanski samostan i crkvu Svetog Dominika. S nama su se rado družili dominikanci i pokazali nam muzej koji je skrivao rukopise i inkunabule, te slike dubrovačkih slikara iz 15. i 16.stoljeća. Potom smo se zaputili do crkve Svetog Vlaha, vidjeli smo i Orlandov stup, Knežev dvor – nekadašnje sjedište vlade i kneza Dubrovačke Republike. Nedaleko od Kneževog dvora, sjedio je, u svom rodnom gradu, čovjek koji je umjesto kišobrana, u ruci držao papir i olovku i nešto zapisivao. Svoj službeni dio, tog prvog dana, završili smo pjesmom u dubrovačkoj katedrali posvećenoj Uznesenju Blažene Djevice Marije.
A, onda smo imali slobodno vrijeme. Kiša je prestala i Dubrovnik je obukao svoje večernje halje. Popili smo piće na Stradunu, najvećoj i najpoznatijoj gradskoj ulici, uživali u ljepotama i dalje, a potom se polako okupljali na mjestu s kojega puca pogled na tvrđavu Lovrijenac, koja se uzdiže 37 metara iznad tad mirnog mora i povijesni je simbol otpora Mletačkoj republici. Bili smo presretni što nam je Dubrovnik poklonio svu svoju raskoš, svoju ljepotu. Sjetili smo se njegovih slavnih sinova. Zastava na njegovim zidinama bila je dovoljna da još jednom bude krasnoslovljena ta moćna himna slobode koja je bila s posebnom radošću slušana samo nekoliko dana prije u našem gradu, u cijeloj Domovini tog velikog 16. studenog. Svoje hvala Dubrovniku smo izrekli pjesmom, skoro kao Dubrovački trubaduri. Naša pjesma nastavila se u autobusu sve do našeg hotela u Neumu, gdje smo se nakon večere nastavili zajedno družiti, a potom smo morali i na spavanje jer nas je i sutra čekao još jedan radni dan.
Anera Mikulić, 4.a
24. studenog, 2012., NARONA
Nakon doručka drugog dana naše terenske nastave, puni dojmova iz kišovitog Dubrovnika, upitili smo se na naše drugo odredište – Naronu. Krenuli smo bolje upoznati jedan od važnijih gradova nekadašnje rimske provincije Dalmacije na prostoru kojeg se danas nalazi Vid. Putem nas je profesorica Radović upoznala s brojnim zanimljivostima i nalazima Narone koji se danas nalaze u Arheološkom muzeju u Naroni. Zanimljivo je da je on nastao in situ što znači na mjestu pronalaska, točnije na ostacima hrama Augusteum koji se nalazio na forumu stare Narone. Njega smo posjetili odmah po dolasku gdje nas je dočekao stručni vodič. On nam je ukratko opisao razvoj Narone te smo imali priliku vidjeti čak 900 izloženih nalaza koji omogućuju praćenje povijesti grada od 3. st. pr. Kr. pa sve do 15. st. U glavnoj izložbenoj dvorani imali smo prilike vidjeti sedamnaest kipova koji prikazuju cara Augusta te ostale članove njegove obitelji. Osim kipova ondje se nalazi i pet vitrina s različitim arheološkim materijalom poput nakita, novca te raznih metalnih i keramičkih predmeta. Razgledavanje Muzeja nastavili smo s vanjske strane zgrade gdje se nalazio mali arheološki park. Na terasi smo razgledali kamene spomenike kultne tematike, te ulomke arhitektonske dekorativne plastike.
Nakon toga uputili smo se prema župnoj crkvi Gospe Snježne do koje smo morali svladati poprilični broj stepenica, no to je bila mala cijena za ljepotu pogleda koji se pružao s toga mjesta. Osim što smo mogli zamijetiti ostatke gradskih bedema koji stoje ponosno te kao da govore o slavnoj prošlosti i brojnim junacima koji su se pred njima borili u rimsko, ali i u ranokršćansko doba, najviše nas je ipak zaokupio kip kneza Domagoja. Knez je prikazan na neretvanskoj lađi okružen svojim strijelcima i još jednom je u nama raspirio onaj odnedavno bukteći plamen domoljublja. Naravno, taj smo prekrasan prostor iskoristili za jednu grupnu fotografiju. Župna Crkva koja se ondje nalazi zapravo se nalazi na prostoru nekadašnje akropole grada Narone. Naime, ona je treća po redu podignuta na tom mjestu. Prve dvije su bile srušene tijekom turskih razaranja. Crkva Gospe Snježne započinje se graditi tek 1901.
Potom smo se prečacima uspjeli vratiti do Muzeja, a zatim se uputili prema crkvi Svetog Vida u podnožju. Ona je nastala na temeljima starokršćanske bazilike iz 5.st. koja je bila katedrala biskupa starokršćanske Narone. Na pročelju crkve nalazi se zvonik na preslicu s tri zvona i natkrivenim narteksom no, svakako, najzanimljivija je bila otkrivena krstionica bazilike koja se nalazi izvan crkve, a služila je za primanje sakramenta krštenja pri čemu bi se krštenici uranjali u vodu. Na odlasku smo imali priliku kupiti i prave neretvanske mandarine prije nego što smo se uputili prema Metkoviću. U Metkoviću smo posjetili ornitološki zbirku te smo imali priliku vidjeti i neke vrste ptica koje više ne obitavaju na našim prostorima poput pelikana te prekrasnog, ali iznimno ugroženog, krškog sokola. Naša simpatična voditeljica objasnila nam je kako je delta Neretve zbog obitavanja mnogobrojnih ptičjih vrsta od međunarodnog zančenja te nam dala poneki savjet kako očuvati prirodu i svoje zdravlje te pokušati uspostaviti ravnotežu s njom. Zatim smo u svom slobodnom vremenu razgledali grad te se uputili prema rodnom gradu. Na povratku smo, izmjenjujući dojmove o svemu viđenom, jednoglasno zaključili kako su nas ljepote naše domovine kao i kroz sve ove godine tako i na ovoj našoj posljednjoj terenskoj nastavi – ostavile bez daha.
Tina Marketin, 4. a
