Za prirodnjake i njihove mentore koji su osvojili jedno od prva tri mjesta na županijskom natjecanju Zadarska je županija organizirala dvodnevni nagradni izlet u Istru.
Čarobna „zemlja“ – ISTRA
Za prirodnjake i njihove mentore koji su osvojili jedno od prva tri mjesta na županijskom natjecanju Zadarska je županija organizirala dvodnevni nagradni izlet u Istru. U noći od petka (21. rujna) na subotu (22. rujna), točnije u 3.00h ispred Ljepotice krenula su dva autobusa u kojima smo bili i mi klasičari: Mate Gambiraža, Ivana Vrkić, Anđela Čirjak, Tina Marketin, Bruno Uskok i Ivan Meštrović u pratnji profesora Katice Negro-Kovačević, Sanje Hanžek-Bačkov i Marijana Pranjića.
Dan 1.
Nakon hladne i neprospavane noći oko 7.00h ujutro stigli smo u Matulje gdje nas je dočekao doručak u restoranu «Dina», a nakon njega put do Roča u kojemu su nas čekali naši vodiči. Vodič naše grupe bila je simpatična Eda koja nas je upoznala sa spomenicima u Aleji glagoljaša. Zanimljivo je bilo ući u najmanji grad na svijetu Hum i slušati priču o povijesti i kulturi gradića u kojemu danas živi svega dvadesetak stanovnika. Punoljetni među nama su mogli degustirati čuvenu rakiju (Bisku). Razgledavajući crkve u Roču i Humu te vidjevši način na koji su se tiskale knjige saznali smo nešto više o glagoljici iako su neki među nama već bili Putevima glagoljaša na terenskoj nastavi u Istri. Nakon razgledavanja krenuli smo prema Poreču u čijem hotelu «Delfin» nam je bio organiziran smještaj. Odmah nakon ručka krenuli smo za Novu Vas. Za većinu nas bio je to najzanimljiviji dio izleta i to zbog razgledavanja Jame Baredine gdje smo upoznali tajnovitu igru prirode koja je nastajala tisućljećima, daleko od svjetla dana i oka čovjeka. Naime, podzemni svijet Jame Baredine je riznica stalagmita, stalaktita i podzemnih skulptura stvorenih dugovječnim radom vode. Zanimljivost ovog pustolovnog pothvata je susret s endemskom vrstom – čovječjom ribicom i malenim prozirnim račićima. Nakon razgledavanja Jame krenuli smo prema Višnjanu gdje smo u zvjezdarnici imali zanimljivu prezentaciju. Svatko od nas imao je priliku pogledati Sunce teleskopom. Nakon zanimljivih iskustava vratili smo se u hotel gdje nas je dočekala bogata večera. Izmoreni, ali bogatiji za jedno iskustvo brzo smo utonuli u san. Sutra nas je čekao još jedan izazovan dan.
Dan 2.
Nakon obilnog doručka zaputili smo se u Poreč. Ondje smo vidjeli mnoge znamenitosti kao što je Eufrazijeva bazilika, sagrađena u 6. stoljeću koju je UNESCO 1997. proglasio Svjetskom kulturnom baštinom. No, nas (klasičare) najviše je zainteresirao natpis na samom ulazu u baziliku uz Sv. Ivana Krstitelja, a glasio je: ,,Ego sum si quis ostium introierit per me salvabitur”, kojeg smo mi klasičari uspješno preveli pa bi na našem dragom hrvatskom jeziku glasio ovako: ,,Ja sam vrata, tko uđe za mnom bit će spašen.” Osim Eufrazijeve bazilike, u starom gradu, vidjeli smo i raspored ulica starorimskog castruma. Glavne ulice su Dekumanus i Cardo Maximus još sačuvane u izvornom drevnom obliku. Šetajući se ulicom Cardo Maximus prošli smo kraj Romaničke kuće te stigli na Marafor, koji je u ono vrijeme bio rimski forum, a danas predstavlja gradski trg. Na njemu se još nalaze dva hrama od kojih je jedan posvećen rimskom bogu Neptunu. Na odlasku iz starog grada ispratila nas je kiša, no ipak smo suhi dospjeli u hotel gdje smo ručali i spremili se za sljedeća razgledavanja predivne nam Istre. Nakon ručka uslijedilo je pakiranje i polazak iz hotela, ali ujedno i Poreča koji je svakako potvrdio da je jedan od najatraktivnijih gradova obale. Iz Poreča smo krenuli za Motovun. Stigavši u Motovun odmah smo započeli razgledavanje. Da bismo ušli u Motovun trebali smo proći kroz gradska vrata do kojih smo došli šetajući se kamenitom ulicom gdje su na svakom ćošku bili suveniri ali i mirisali istarski specijaliteti. Postoje dvije zanimljivosti koje smo saznali. Prva je ta da bi na vratima stajao kip lava s knjigom. I upravo bi ta knjiga bila pokazatelj je li grad bio ratoboran ili je više cijenio mir. Kako? Naime, ako je knjiga bila zatvorena to bi značilo da je proglašen rat, a ako je bila otvorena označavala je primirje. U Motovunu knjige su većinom bile zatvorene. Druga zanimljivost je vezana uz tartufe. U šumi oko Motovuna je najveće nalazište tartufa. Zašto? Motovunskom šumom prevladavao je i još prevladava hrast lužnjak i u njihovim korijenima je tartufima najpogodnije mjesto za ,,živjeti.” U početku su ih seljaci davali svinjama jer im je to smrdjelo, no ubrzo – tartufi počinju dobivati na važnosti. Livade, mjesto podno Motovuna, danas su centar za tartufe. Najveći tartuf ikad pronađen teži oko kilogram i tristo grama. Šetnjom po motovunskim zidinama otkrili smo da je Motovun vlasnik jednog od najljepših pogleda na tok rijeke Mirne. Žurno smo krenuli da ne zakasnimo. Žureći kroz ulicu koja je odisala istarskom tradicijom poželjeli smo opet doći. Nije nas želja ni prošla već smo bili na putu za Buzet. Vozeći se kroz vijugave ceste stigli smo do Buzeta. Prošavši kroz gradska vrata, koja su nam bila peta ali ujedno i zadnja prije našeg polaska za Zadar, zašli smo u sam Buzet. Kroz najužu ulicu u Buzetu dospjeli smo do gradskog trga i ustvrdili da i Buzet posjeduje predivan pogled na Ćićariju. Vidjeli smo i lava s otvorenom knjigom. Sa Buzetom smo se oprostili od našeg predivnog boravka u Istri i krenuli svojim domovima gdje je ipak najbolje. No ipak nam je drago sudjelovati na putovanjima koja su plod našeg rada i koja nas potiču da se dalje trudimo i da radimo.
Mate Gambiraža, II. a
i Ivana Vrkić, III. b
