Plamen koji je gorio u njihovim srcima tog dana, tinja u srcu svakoga od nas
U petak, 27. siječnja 2017. g. nekolicina nas maturanata Klasične gimnazije Ivana Pavla II. sudjelovala je na 24. obljetnici VRO Maslenica. Odavanje počasti stradalima započelo je svečanim mimohodom nakon kojeg je uslijedila sveta Misa. Vojnici su tijekom čitave Mise uspravno stajali u tri kolone ponosno držeći barjake u rukama. Za vrijeme mise, prvi puta tog dana, a tko zna koji put u godini, kroz glavu prošle su mi misli o pogibelji koja je snašla našu domovinu u tom krvavom ratu.
Nastojala sam izbaciti takve misli iz glave i biti Bogu zahvalna na tome što se na tu akciju možemo osvrnuti kao jedna, danas formirana, država koja je odnijela pobjedu u strašnom sukobu. No, baš kao i velik dio mojih nastojanja, i ta su pala u vodu. Pisala sam već zaista mnogo sastava na temu Domovinskog rata i mogla bih sada pisati o tome kako se akcija odigrala, koliko je bilo žrtava i ubaciti pokoju rečenicu o agresoru i hrabrosti naših vojnika koja je zaista bila, a i danas je, neizreciva. Ipak, danas neću pisati o tome, većina nas ionako zna kako se ta akcija odigrala i što se njome postiglo. Danas želim pisati o ratu koji se i sada vodi.
Cilj ove akcije bilo je postizanje jedinstva jer jedino ujedinjeni možemo opstati, a upravo to danas se najviše zanemaruje. Učimo u školama o najfatalnijim greškama povijesti i najvećim zločincima ikada, zatrpani smo morem informacija i ključnih godina u najvećim ratovima povijesti. Sjećamo se žrtava tih ratova i onih koji su pali u našem, ne tako davnom ratu. Rane su još svježe i bol osjetna, a novi je rat već u tijeku. Homofobne izjave i religijska netrpeljivost glavne su karakteristike čovječanstva ovih dana. Zar je moguće da dopuštamo da se prošlost ponavlja, da se ljude obilježava poput stoke i da nam je ljubav postala stran pojam, a mržnja nam je prva u mislima i u srcima? Sve se oko nas polagano, ali sigurno urušava, a ideali na kojima se ova »civilizacija« izdigla, bačeni su u prašinu. Ništa nije van naše moći ukoliko mi tako odlučimo te je svaka pogibelj uzaludna i tragična. U ovoj su akciji brojni ljudi ranjeni ili ubijeni kako bi ujedinili ono što je samo po sebi već bilo jedno. Potreba ljudi da narušavaju ono sveto i esencijalno radi vlastitih interesa ne jenjava ni danas i ideali su postali ono efemerno, a tjelesnost je preuzela primat. No, dok je i najmanjeg tračka svjetlosti, tama ne može prevladati, a plamen koji je gorio u njihovim srcima tog dana, tinja u srcu svakoga od nas .
Stoga vas molim samo jedno, imajte uvijek pred očima njihovu sliku, u mislima ne zaboravite pretrpljenog gubitka, a u srcima… u srcima ne gasite plamen. Srcima ljubite, srcima popravljajte i srcima nanovo stvarajte!
Lucija Veršić, 4.b
