Antičko kulturno naslijeđe

I ove godine, kao i prethodnih, mi, četvrtaši, krenuli smo na jug prema Vidu, Naroni, Metkoviću, Dubrovniku i Stonu

 

TERENSKA NASTAVA MATURANATA

 

 Ostaci antičkog doba – kulturno nasljeđe

 

I ove godine, kao i prethodnih,  mi, četvrtaši, krenuli smo na jug prema Vidu, Naroni, Metkoviću, Dubrovniku i Stonu sa željom da, kroz terensku nastavu, proširimo znanja o antičkom nasljeđu tog dijela naše Domovine. Prošle smo godine bili u Vukovaru, a prije dvije godine „Putevima glagoljaša“. Kao prvaši obišli smo Solin, Salonu i Split.

 

Iako u autobusu, u osam sati zazvonilo je školsko zvono i naša je nastava započela. Nizale su se teme iz različitih predmeta za koje smo se prethodno dobro pripremili s našim profesorima iz hrvatskog jezika, povijesti, geografije, vjeronauka, filozofije, geografije i drugih predmeta.

Tako smo do Vrgorca, među ostalim, saznali više i o Tinu Ujeviću čiju smo rodnu kuću tamo posjetili. Uz rominjanje kiše, pomalo sjetnom ugođaju pridonijele su i Tinove uglazbljene pjesme koje su savršeno pristajale u naš plan i teme te su potakle zapitkivanje o tome što nas još očekuje u istraživanju ovih, za nas, još neistraženih prostora. Nestrpljivost u otkrivanju i osvjetljavanju novih znanja i zanimljivosti mogla se osjetiti i u našim raspravama i razgovorima u kojima nije nedostajalo humora i šale..

Osobit doživljaj pružila nam je antička Narona. Stoga nas ni obuća natopljena hladnom kišom, ni prehlada nisu spriječile u razgledavanju nevjerojatnoga naronskog Muzeja „in situm“, koji je ispunio, pa i nadmašio, sva naša očekivanja. Pružio nam je upravo ono što smo htjeli – nova, zapanjujuća znanja o julijevsko – klaudijevskoj lozi i životu Rimljana na tim prostorima, ali i primjenu i upotrebu već stečenog znanja.

Nastavljajući  učenje i šetnju  kroz povijest stigli smo u Metković, kako bismo razgledali ornitološku zbirku. U trenutku kad smo ušli u prostor s izlošcima učinilo nam se kao da smo u pravoj šumi u kojoj čujemo predivan cvrkut  malih, umiljatih slavuja, huktanje ozbiljnih sova i šum u krošnji stare vrane. Čuli smo potiho i spretno šuljanje opasnog vuka i vidjeli igru kuna i tvorova, pa i osjetili ledene trnce ugledavši zmije. No, što je daleko važnije od ovih probuđenih osjetila je to što smo naučili koliko je blizak odnos čovjeka i prirode,  jer ipak smo mi dio naše predivne planete Zemlje koliko god se zatvarali u velike, smogom obavijene gradove i negirali našu ranjivost.

Međutim, ovo nije bio vrhunac našeg putovanja. Slijedio je put prema Dubrovniku. Tek smo tada shvatili što znači biti, doista, zapljusnut ljepotom jednog grada.

 

Tamo nas je dočekala  poznata i u svom okruženju idilična tvrđava Lovrijenac. Nismo mogli odoljeti fotografiranju i gledanju u savršeno mirnu i beskrajnu pučinu koja se negdje daleko spajala s predivnim plavim nebom nekadašnje Dubrovačke Republike.

Naravno, i Stradun se, također, pokazao u velikom stilu otkrivajući predivne crkve i samostane, živopisne zgrade i kipove. Osjećali smo se kao u zemlji čuda, zavirujući u njegove najskrovitije zakutke i slušajući kako more oplakuje hridine ovog nepokorenog grada.

Posebno nam je bila zanimljiva knjižnica u Samostanu sv. Dominika čije su brojne inkunabule bile tako privlačne i tajnovite. Iznenadila nas je i najstarija ljekarna u Evropi pod okriljem franjevaca Male braće. Uz dominikance i franjevce upoznali smo i veliki doprinos isusovaca. Nakon ovog posjeta stvorili smo drugačiju, točniju i bogatiju sliku o pravim čuvarima bogate dubrovačke prošlosti.

Za vrijeme zasluženoga slobodnog vremena, u šetnji Dubrovnikom noću, s pročelja slikovitih kamenih kuća salijetala su nas poznata imena iz naših udžbenika.

Ni razgledavanje gradića Stona s drevnim i idiličnim zidinama nije nas ostavilo ravnodušnima, a posebno naš vlastiti scenski prikaz Hamletovog monologa za koji je naša lokacija bila ni više ni manje nego savršena.

Tako se polako približio kraj naše dvodnevne terenske nastave koja je u potpunosti opravdala sva naša očekivanja te nas obogatila za još jedno predivno iskustvo, druženje, te jako puno  osobnih dojmova.

Sada, zasigurno, znamo puno više o još jednom dijelu naše šarolike i lijepe Domovine. Na temeljima  toga stvarnog znanja s terena možemo puno više cijeniti njena bogatstva i kulturu.

 

 Marina Vojković, IV. b

 
 

Više iz rubrike Događanja

 
 

Share this Post