‘Ko to tamo „kuva“?
Dana 16. listopada 2014. godine u podrumskim prostorijama Klasične gimnazije Ivana Pavla II. odvijala se prava gozba antičkih razmjera. Naime, naše donekle spretne ruke okušale su se, ovog puta, u spravljanju specijaliteta staroga Rima. Za početak kratka napomena: mjesta za brigu nema! Nitko nije otrovan, ma koliko god to zvučalo pomalo suludo.
Kako je, zapravo, došlo do ove naše male kulinarske avanture? Obzirom da iz latinskog jezika učimo o svakodnevnom životu starih Rimljana, kakva je to svakodnevica bez hrane – pitali smo se? Nezamisliva. Stoga, vođeni budalastim (čitaj: mladenačkim) nagonom da nećemo ništa spaliti i profesoričinim povjerenjem u nas, dio nas se (pod „vodstvom“ recepata) upustio u nepoznate vode novootkrivene antičke kuhinje. Osobno, za mene je to bio popriličan zalogaj jer nisam toliko vješta kuharica, a da ne govorim da sam nespretna, ali sam uz pomoć svoje sestre i Marite ipak uspjela ispeći ,,globi okruglice” (lat. globus, i, m. – kugla) i relativno dobre semi – antičke palačinke.
Tog četvrtka, svi učenici 2.a i 2.b razreda jedva su dočekali da se polako „dovuče“ sat latinskog jezika. Cijeli je dan bio popraćen različitim komentarima koji su dopirali iz gladnih usta. Napokon, „dovukao“ se i svi smo pojurili prema podrumu. Najbrži je bio Val koji je poput razigranog djeteta uzviknuo: ,,Hvala Bogu, idemo jesti!” Spustili smo se a tamo nas je dočekalo ugodno iznenađenje. Svima su se oči širom otvorile, čak više nego usta, koliko god to moguće ili nemoguće bilo, kad smo ugledali već postavljenu gozbu. Raznovrsna jela poput in ovis hapalis što su zapravo kuhana jaja, savillum što je antički kolač sa sirom, libum – antički kruh, globi okruglice, itria palačinke, kruh s mirodijama, i mnogo, mnogo drugih slastica. No, tada nas je profesorica obdarila još jednim znakom pažnje, bijelim tunikama s grimiznom crtom podarivši nam time senatorski status. Samo sam čekala žestoke rasprave navodnih senatora zadovoljnih svojim povlaštenim položajem. Lovorov vijenac je samo nadogradio tu slatku sliku vraćanja u prošlost.
Hrana je bila izložena i spremna za jelo. Nakon molitve, uslijedilo je gošćenje kao da smo cijeli život čekali baš taj trenutak. Naravno, iako nismo bili dovoljno domišljati da pribavimo ,,pile” (kao neki), naša gurmanska nepca ipak su se prepustila ne toliko profesionalnim kuharima s gorljivim antičkim duhom. Malo promjene nikad ne škodi, zar ne? Nitko od nas nikad nije imao priliku okusiti jela koja su bila postavljena pred nama. Normalno da smo se malne uplašili. Pa svi se bojimo nepoznatog! Ali idealni citat za ovu situaciju je jedna rečenica koju sam uhvatila kad ju je profesorica rekla Petri Mišić koja se dvoumila hoće li kušati jaja s umakom: ,,Ovo ti je možda jedina prilika da kušaš ovakvu kuhinju, a kasnije će ti biti drago što ćeš moći reći da si okusila antičku kuhinju.” Profesorica je zaista i bila u pravu. Kad će nam se ponovno ukazati ovakva prilika? Ne vjerujem da će se itko svojevoljno iz vedra neba dosjetiti kuhanja na antički način, stoga … zašto ne? To nam je bila i misao vodilja dok smo „brstili“ sve pred sobom. Opravdani skeptici pobojali su se mračnih strana kulinarskih umova te su prvotno (i nedirektno) propitivali kušače hrane prije svojega vlastitog presudnog zalogaja. No, zašto ih kriviti? Pa u rimskoj se kuhinji više otrova pripravilo, nego u zatamnjenim podrumima misterioznih alkemičara.
Najveća navala na hranu zbila se u trenutku kad je Marko (B) otkrio da na običnu lepinju može namazati Nutellu. Od tada, svi su šetali s prepolovljenom lepinjom koja se nazirala još izdaleka zbog obilno nanesenog namaza. Profesorica je sa smješkom zaključila da je nama dati kruha i Nutelle bili bismo najsretniji. Nitko se nije niti pokušao usprotiviti. Složili smo se s nikad zapisanim zakonom svih adolescenata.
U svojoj senatorskoj tunici (kako sam je brzo prisvojila!) i s lovorovim vijencem na glavi, prošetala sam dalje. Ugledala sam grupicu kako sjedi zainteresirana za ishod cijele igre ,,mlin”. Da pojasnim: ,,Trlja” ili ,,mlin” (lat. merels) je antička društvena igra s devet žetona za svakog igrača kao nastavak „mlina“ s tri žetona po igraču koji se smatra inačicom igre križić-kružić (lat. terni lapilli). No, nažalost, zaigrana ekipa koja je igrala ,,mlin” promakla mi je jer se striktno držim dalje od kocke. Zašto? Nisam bivši ovisnik na odvikavanju niti sam previše orijentirana na prevenciju, nego me podalje držala činjenica da što god baca na ,,Čovječe, ne ljuti se” vječito završi s čovjekom koji se ljuti. Drage volje mogu izvijestiti da (izuzevši Markov (B) odveć pjevni glas) nije bilo nepoželjnih povišenih glasova. Stoga sam ponosna što su, prema mojim nagađanjima, bili korektni. No, nova spoznaja o rivalstvu između dvije grupe (Magdalena Ivanko i Iva protiv Dina i Petre (K)) opovrgava moju prijašnju idiličnu pretpostavku. Naime, prema relativno pouzdanim izvorima od strane osobe s kojom dijelim sobu, određena igra rezultirala je krajnjom okrutnošću dosljednoj rimskim carevima od strane pobjednice (Magdalene Ivanko). Izgleda da se epidemija starorimske prgavosti širi čak i kroz imitaciju njihove antičke hrane. Svjesno ili nesvjesno, postavljam nametnuti apel za revanšom!
Nadalje, određena grupica učenika je promatrala „zvrk“. „Zvrk“ je mala drvena igračka s uzicom pomoću koje se omogućuje rotacija igračke. Neki su se preispitivali te pokušavali shvatiti kako da ga dobro zavrte, ali naša Marta ih je sve nadmašila. Samo se sagnula, zamotala konopčić oko „zvrka“ i srčano ga ispustila, a on je odletio u zid. Ostali su se ili razbježali s blagim podsmjehom ili pokušali i sami hrabro zavrtjeti s malo više opreza. Moram priznati da me najviše zanimao luk sa sebi pripadajućom strijelom. Bio je to običan drveni luk i strijela koja ne bi niti papir rasparala, ali i dalje je doživljaj bio neprocjenjiv. Naravno, nisam bila jedina koja je upravo tu aktivnost nalazila najinteresantnijom. Sumanuto traganje za dokazanim ratnikom neviđenih vještina i streljačkog umijeća završilo je malne neslavno u našem slučaju. Rimska legija bi uvelike bila razočarana kad bi došla novačiti u vojsku kod nas. Čast iznimkama, dakako. No, barem lako možemo okriviti hranu ili pomalo nepromišljeno uzviknuti: ,,Tko išta može na pun stomak!” Izlika je na mjestu (barem se toplo nadam) jer moja strijela nije niti dosegnula akceleraciju, a kamoli da je prešla put. Ali samo nakratko, sretan je onaj kojeg obuzme na duže vrijeme, možete doista zastati i promotriti situaciju nekim drugim očima. Očima nekog tko je živio tada i doista svakodnevno gledao sve te zaboravljene predmete, sva ta izumrla jela, tko je bio primoran svaki dan vježbati umijeće ratovanja bilo s mačem ili s lukom i strijelom. Mi jesmo priprosti amateri, ali nemamo taj osjećaj svojevrsne prisile. Oni su znali da će im ta vještina trebati u životu, a mi nemamo takav pogled na to.
Kad sam se ukopala u mjestu i okrenula prema cijeloj toj panorami gledajući svoje prijatelje kako neuspjelo navlače luk skoro do puknuća, kako nespretno zavrćuju „zvrk“, kako nesigurno promatraju ,,mlin”, kako s guštom kušaju hranu dok se neki šepure poput gizdavih paunova u senatorskim tunikama, osjetila sam (barem površno) duh starine. Kao da će svi oni zidovi podruma nestati i stvorit će se prenapučen forum s mnogobrojnim prodavačima koji rječito prodaju namirnice, sa zaigranom djecom koji jure za „zvrkom“ koji im je utekao, sa starijom gospodom koji su se udubili u neprekidnu igru ,,mlina”. Možda i koji senator u svojoj tunici prošeta jer se zaželio dodira sunca, jer se zaželio gradske vreve, jer se zaželio svojeg naroda kojeg gordo zastupa. Nije li fascinantno da je netko nekoć vodio takav identičan život i nikad nije mogao sanjati da će ući u nečije predavanje? Tko je to mogao znati? Sigurno su neki i mislili da će njihova kultura trajati vječno. I traje, samo ne na način na koji su se možda nadali. Takve stvari ne smiju pasti u zaborav. Zbog takvih sitnica narodi opstaju. Narod bez povijesti je narod bez duše. Kako bi bilo da netko jednog dana digne ruke od svega toga i prestane istraživati povijest Rima? Rim – ,,vječni grad” tad bi izgubio taj pridjev ,,vječni”. Koliko god to banalno sad nama izgledalo i makar mi gledali na sve to kao na još samo jednu lekciju u knjizi, to je bio nečiji život. Nečija svakodnevica. Nečija stvarnost. Sad je prošlost. No, ne smijemo dopustiti da se ta prošlost zaboravi. Od nje smo potekli. Svi mi. I zbog toga bismo trebali biti ponosni. Kad smo već kod ponosa, narednog dana profesorica nam se zahvalila i rekla da je ponosna na nas. Svi smo razdragano uzdahnuli, no nismo rekli ništa posebno do: hvala Vama, profesorice, što ste nam pružili priliku koju nećemo dobiti ponovno. I hvala Vam što ste nam pomogli da je ne odbacimo već objeručke prihvatimo. Na kraju dana, nije profesorica jedina bila ponosna na nas. Nekako imam dojam da smo ponosni i mi sami na sebe, pogotovo oni od nas koji su posebno doprinijeli toj gozbi svojim osobnim (sigurno i nezaboravnim) kulinarskim iskustvom. Upravo tako i treba slaviti, ali i stvarati povijest: s ponosom. Još valja spomenuti da su ovom našem malom antičkom doživljaju doprinijele prof. Elvira Katić i pedagoginja s. Mirjam Gadža, zaslužne za izložbu antičkih začina, spisa i posuda koji su učinili cijeli taj događaj još upečatljivijim. Hvala je čarobna riječ, zar ne? Hvala svima!
Matea Kaleb, II.a