TERENSKA NASTAVA TREĆAŠA

Pjesmom ih ‘zovemo’ – njih kojih nema

U ranim jutarnjim satima, maglovitog petka 23. listopada ove godine uputili su se pospani trećaši svojoj priželjkivanoj destinaciji. Ovogodišnji plan bio je grad heroj – Vukovar. Uz Đakovo i njihovu ergelu te Vinkovce, do izražaja je najviše došao taj napaćeni grad-vojnik. No, polako… ima vremena, a i stranica. Ipak, nikada dovoljno da bi se ispisao ovaj dio povijesti Vukovara iz 1991.

Vodička Maja nas je odmah za ‘dobro jutro’ zaintrigirala je li kojim slučajem svako jutro čita HAK-ovo stanje na cestama jer (iako smo bili jedva budni) glas nam je svima bio poznat do bola. Nismo još uvijek dobili odgovor. Autobus je bio uspavan većinskim dijelom puta, tu i tamo pokoji samit s razrednicom na svakom stajanju podignuo bi ozračje ispunjeno zijevanjem. Pohvala razrednici koja nas nakon ove tri godine i dalje uspijeva iznova oduševiti sa svojom, nažalost, nimalo zaraznom jutarnjom energijom.

Došli su na red referati i spavalicama pomalo pokvarili daljnje planove. Prve teme su bile iz književnosti: Dobriša Cesarić (Magdalena Ivanko), Ivan i Josip Kozarac (Roberto Gregov, Dino Viduka, Tina Lovrinov). Predanost svojem kraju (Slavoniji) i neizreciva ljubav pretočena je u riječi svih triju književnika na čemu im valja zavidjeti.

Na red su došli i povjesničari. Referatom o selu Škabrnji te Masleničkom mostu Patricija Genari otvorila je povjesničarski krug Uslijedio je Zvonimir Rezo s podužim referatom o nastanku Lijepe naše 25. lipnja davne 1991. Cjelinu sam zaokružila ja s referatom o najistaknutijim ljudima Vukovara među koje spadaju Siniša Glavašević, Blago Zadro i Vesna Bosanac. Profesor iz povijesti je pročitao Glavaševićevu ,,Priču o gradu” čime je povijesni krug bio završen.

No, to nije sve! Uslijedio je i referat iz psihologije kojega je pomno sastavila Lucija Veršić. Njezina fenomenalna doza subjektivnosti sve nas je natjerala u suze, pa i nju samu. Teška tema poput PTSP-a dokazuje koliko naš narod još uvijek pati, a vidljivo je u najbližim nam krugovima. Potpuno drugu vrstu osjećaja potaknula je Magdalena Ivanko čim je ugledala svoj Slavonski Brod. U tren se pretvorila u maleno dijete koje je tamo odraslo.

Po izlasku iz busa, po prvi put na slavonskom tlu, koračali smo prema ergeli Đakovo. Svašta se nauči o hrvatskoj najdičnijoj ergeli. Lipicanci su konji za ”ukras” te su s tim ciljem i uzgojeni. Da bi bili dovoljno lijepi dok ih jaše pripadnik kraljevske obitelj, Lipicanci su bili i dotjerivani. Mogu se pohvaliti i posjetom kraljice Elizabete II. još 1972. Njihova dlaka je ono što ih također čini posebnim. Kad se oždrijebe, imaju tamnosivu dlaku. Oni kojima to pređe u smeđu ili crnu boju, takvi ostaju do kraja svojeg života, dok oni kojima se ta  tamnosiva počne ”ispirati”, nakon jedno sedam godina (kad dostignu zrelost) poprime karakterističnu čistu bijelu boju. Zanimljivo!

Nakon ‘draganja’ i zbližavanja s tim plemenitim bićima, uputili smo se u centar Đakova gdje smo obišli đakovačku katedralu. Građena od crvena gline, s dva prkosna tornja koji paraju nebo, može se svrstati u jednu od najljepših katedrala. I iznutra ne prestaje oduševljavati svojim raskošnim spektrom boja te širokom lepezom umjetničkih remek djela.

Po završetku razgledavanja nastupilo je slobodno vrijeme a potom povratak u autobus s namjerom da stignemo u hotel. U međuvremenu smo pogledali dokumentarac, tj. 1. dio serijala ,,Heroji Vukovara” na što smo svi uskliknuli da smo ga već gledali.

Uslijedio je smještaj u hotelu s ukletim liftom (vjerujte mi na riječ), večera te šetnja po Vinkovcima za koju su rijetki bili psihički spremni. Zašto psihički? Gledajte, nije da mi nismo zapamtili što smo vidjeli, nego jednostavno nismo zapamtili što smo čuli. Nastupilo je slobodno vrijeme koje su neki iskoristili za kratku šetnju pokraj rijeke Bosut te povratak u hotel na konzumiranje različitih vrsta deserta pažljivo uvezenih u koferima via Zadar. Nakon kolektivnog povratka u hotel i onih koji su bili malo voljniji za hladnim noćnim zrakom, uslijedio je zajednički program. Pod tim mislim na profesora Ratka s gitarom u ruci, pjesmaricu na stolu koju pomno prelistava profesor Hrvoje te na našu voljenu razrednicu koja sve nadgleda i drži naciju na nogama. E sad … jedan apel: ,,Profesore Hrvoje, i mi bismo voljeli vidjeti snimke naših sramotnih plesnih pokreta. Hvala unaprijed.”

Spavanje, nespavanje, bdijenje, nazovite kako hoćete – znam da je nastupilo jutro. Obilat doručak čije smo kalorije odmah potrošili spremajući kofere i noseći ih u bus. Tema tog dana bio je Vukovar. Kradući minute sna dok smo se vozili, nesvjesno se trgneš čim osjetiš da si zašao u grad heroj (prebolno je reći duhova).

Bolnica, ona ista bolnica koju je Vesna Bosanac vodila i za vrijeme rata i poslije, stajala je tamo. Ogromna, obnovljena, ispunjena sjećanjima. Na samom ulasku dočekao nas je operacijski stol. Prastar, istrošen, oronuo. Preko tog istog stola, prošlo je više od dvije i pol tisuće ranjenika za vrijeme agresije. Posebno fascinantan dio te bolnice je lenta vremena, lenta koja prikazuje devedeset dana opsade Vukovara te konačan pad s posljedicom odvratnih razmjera i jednog imena – Ovčara. Na zidu su i označene sve žrtve odvedene iz bolnice kao i one koje su nestale, ali na groblju tamo stoje njihovi križevi praznih grobova.

Dio bolnice koji je bio u upotrebi za vrijeme opsade grada težak je za gledanje bez automatskih suza. Unutar skučenog prostora nalazio se ogroman broj ljudi od malene djece do staraca. U bolnici se nije radila selekcija. Ranjenik je ranjenik i potrebna mu je pomoć. No, Srbi su bili napravili svoju selekciju. Njihov odabir bio je gađati bolnicu svakodnevno s preko sedamdeset granata usprkos činjenici da su dva crvena križa poput krvi vrištala u zrakoplovima zakrčeno nebo.

Najdičniji branitelj Vukovara nije nam se niti stigao osmjehnuti iz blizine, a mi smo morali dalje. Vodotoranj ponosno brani Vukovar. Još i danas stoji kao spomenik i pripravni vojnik, spreman za sve ili ništa.

Kratki razgled Vukovara bio je obilježen isključivo spomenikom tzv. Bijelim križem koji se zahvaljuje braniteljima. Stacioniran na rijeci Vuki, može se samo reći: Kad bi Vuka u Dunav mogla odnijeti tugu…

Dvorac Eltz također je bio predmet našeg zanimanja. Eltz je barokni dvorac unutar kojeg se nalazi današnji Gradski muzej Vukovar. Kratko slobodno vrijeme te vožnja prema župnoj crkvi sv. Filipa i Jakova. U dvorani unutar župe pogledali smo kratak film s jednim od najljepših uvodnih riječi koje sam, nažalost (ali očekivano), zaboravila. Profesor Ratko mi je prišapnuo par detaljčića poput potpune obnove župe, te da je dječačić koji plače (jedna od najprepoznatljivijih scena koja se vrti uvijek kada je riječ o Vukovaru) sada odrastao čovjek koji im je bio vodič kroz Vukovar dvije-tri godine.

Uputili smo se prema kapelici unutar koje je njihov župnik održao govor, svoje viđenje i bolno sjećanje. Spomenuo je i obnovu crkve u koju je uloženo toliko truda i ljubav da ti zidovi gotovo pa ponosno šapću.

Muzej vučedolske kulture bio je naša sljedeća odrednica. Muzej je bio melem za naše umorne, ali i pokisle oči. Teško je slušati o svemu tome, a da te barem malo ne zapeče duša. Kao da se osjećaš kriv što nisi bio tamo kad se dogodilo, da pomogneš na bilo koji način, a nemoguće je bilo tada i sada jer se u to vrijeme nisi bio niti rodio.

Muzej je jedan od najljepših u Hrvatskoj, bez premca. ”Svježe” otvoren, u šestom mjesecu ove godine, nakon gotovo jedanaest godina gradnje, oličenje je modernizma stopljenog s davnom prošlošću. Marko Brzović i ja komentirali smo kako zapravo crni zidovi nisu pretmurni, nego dapače, dobiješ osjećaj kao da je pred tobom platno na kojemu se pušta film kao u kinu.

Osim modnih krikova prapovijesti koje smo usmjerili prema našoj razrednici zbog prirodnog materijala i živih boja koje toliko voli, profesore (pogotovo profesora povijesti) je zainteresirala jedna posebna posuda. Naime, navodno su prvo pivo u Europi proizvodili baš na prostoru Vučedola.

Ovčara… Spomen dom koji smo posjetili smjestio se u hangaru gdje su oni koji su ondje ubijeni proveli svoje posljednje sate života i ostavili svoje nedosanjane snove. Dok nas sa zida promatraju iskrene, začuđene, nedužne oči, ne može se ne pomisliti kako su se osjećali toga hladnog dana kasne jeseni 1991. i jesu li znali da se s tog puta neće vratiti. Kome su uputili zadnju misao, čije im je ime zamrlo na usnama? To će zauvijek ostati nepoznanica i tema za nagađanje. Kad vam svakih trideset sekundi bljesne nova žrtva nasmijanog lica, obećavam vam da će vam se hladan znoj sliti duž kralježnice. I sad ti to zaboravi …

Spomenik je također neizostavan dio. Nedovoljan broj svijeća gori, a otužno ogroman broj krunica njiše se o jednom križu. Groblje 938 mramornih križeve i cvijećem okićenog groba Blage Zadre sa suprotne strane, predstavlja sliku hrvatske ne toliko davne prošlosti, prošlosti koja se ne smije zaboraviti da ne bi postala budućnost. Hvala im za hrabrost, za njihove živote, hvala im za Vukovar i Hrvatsku.

Ručak u hotelu Lav (Val bi rekao – pogodili ste: Val) te povratak u Zadar. Začudo, tišina je dugo obavijala bus. Razgovori tu i tamo, spavanje na svakom koraku, ali i oči širom budne, site od razmišljanja i premišljanja. Tek pri kraju tog dana, začula se pjesma. Pjesma nekolicine ali dovoljno snažna da ispuni tu neku prividnu prazninu. Osjetili smo poziv za pjesmom, kao da im dugujemo. Pjesmom ih zovemo, njih kojih nema. Negdje su se tamo, s one druge strane, primili ruku pod ruku, okupili u svom sjaju svojih uniformi i zapjevali s nama. Kako znam? Zar nije pjesma ono što te čini Hrvatom? Živ ili mrtav, Hrvat si i živiš i umireš za Hrvatsku. Ako to nismo naučili na ovom putovanju, ne znam hoćemo li uopće.

 Matea Kaleb, III.a

 
 

Više iz rubrike Događanja

 
 

Share this Post