Tridesetak roditelja učenika naše škole sudjelovalo je prošle subote na jednodnevnoj duhovnoj obnovi u Ninu, uoči prve nedjelje Došašća.
ČOVJEK JE BIĆE ODREĐENO VJEROM
Tridesetak roditelja učenika naše škole sudjelovalo je prošle subote na jednodnevnoj duhovnoj obnovi u Ninu, uoči prve nedjelje Došašća. S njima su bili i ravnatelj Škole mons. Joso Kokić te vjeroučiteljica s. Viktorija Gadža.
Nakon molitvenog početka pod naslovom: BOG U MOM ŽIVOTU popraćenim Psalmom „Gospodin je pastir moj“ uslijedilo je razmišljanje o temi: Vjera je povjerenje u Boga. Potom je uslijedilo ravnateljevo predavanje podijeljeno u četiri točke čije je polazište činjenica kako je sve u životu povjerenje, a kako je čovjek ono što vjeruje, biće koje je određeno vjerom. U koga se vjeruje – naglasio je – to spasava ili razara čovjeka jer čovjek postoji po vjeri. Što to znači? Znači da je ljudima potrebno zajedničko povjerenje u Nekoga iznad svega materijalnog. Znači da čovjeku Bog treba. S druge strane, ako se čovjek odvoji od Boga, od brige Božje, on onda traži krivog jer bez Boga ne može. To je rezimirao riječima: Potreba vjere je opća potreba čovjeka za Bogom! Svoje razmišljanje nastavio je u smjeru kako je početak vjere Božje povjerenje u nas, ljubav prema nama, dolazak Božji u Kristu k nama, kako je u vjeri najvažniji Bog, a ne njegovi darovi ili nešto naše. “Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni (Iv 3, 16).
U skladu sa značenjem riječi Credo tj. vjerujem koja dolazi od latinske riječi cor= srce + do, dare = dati = može se izvesti sljedeće: dati srce, dati svoju bit, svega sebe. Bog je dao brigu svoju, srce svoje, Sina svoga. Kome ga je dao? Nama ga je dao. Citirao je i papu Benedikta XVI.: “Čovjek se može povezati s Bogom jer se Bog povezao s čovjekom”. Nadalje, Vjera nam je potrebna uvijek, a osobito u teškim nerješivim prilikama. Od vjere se živi, od vjere se bolje živi. Vjera je odluka za novi život, obraćenje na novi život, život koji po vjeri dobiva nove dimenzije.
Drugo njegovo predavanje je bilo naslovljeno: Razvoj odnosa s Bogom.
Vjera je prvenstveno, početno i završno dar milosti Božje – naglasio je. Potom Vjera je povjerenje koje se temelji na unutarnjoj sigurnosti. Prevedeno: Vjera je moje povjerenje u Boga, moj odgovor na Božje povjerenje. Još jednom je podsjetio na papine riječi: “Vjera u Isusa Krista po svojoj je biti, dakle, neprekidno otvaranje samoga sebe, upad Boga u ljudski svijet i polazak čovjeka, koji na to odgovara, prema Bogu koji istodobno vodi ljude ususret jedne drugima. Sve ono što je vlastito sada pripada svima. ‘Sve moje – tvoje je’, kaže otac starijem sinu u Isusovoj prispodobi.
Vjera je odluka poći za Kristom, Bogom (usp. Post 12, 1-4). Bog reče Abrahamu: Idi iz zemlje svoje – … Abraham se zaputi kako mu je Bog rekao. Petar hoda po moru na temelju Božje riječi (Mt 14, 24-33). “Dođi!” kaže Krist Petru. I Petar siđe s lađe te, hodeći po vodi, pođe k Isusu”.
Vjera je, također, izbor. Ostati ili slijediti Krista je pitanje našega izbora. Abraham je napustio svoju zemlju i slijedio Boga, kao i apostoli Krista. Slijepac Bartimej: Gospodine, da progledam. Isus će mu: Progledaj! Vjera te tvoja spasila. I umah progleda i uputi se za njim slaveći Boga (Mk 10, 46-52).
Vjera je i čin tj. hod s Bogom: Ambraham se zaputi kako mu je Bog rekao. “Tko u mene vjeruje, činit će djela koja ja činim i veća će od njih činiti” ( Iv 14, 12). “Ja sam put, istina i život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni” (Iv 14, 6).
Vjera je proces – rast. U vjeri treba napredovati kao i u životu. Vjera raste, ali se i smanjuje, razvija se i učvršćuje, ali i kržljavi i slabi. O svemu tome nam govore Kristove poruke skupljene u 13. i 14. poglavlju kod sv. Mateja. Pouke o: sijaču, kvascu, dragocjenom biseru, ribarskoj mreži, nahranjivanju 5.000 ljudi, Petrov hod po vodi. Vjera je, dakle, proces. Od početka rođenja vjere do življene vjere. Vjerovati u Isusa ne znači prepuštati se nekom pasivnom miru, udobnosti i nutarnjoj sigurnosti. Isus Krist svoje učenike – pa i nas danas – šalje u životne situacije u kojima moraju pokazati i dokazati svoju vjeru. Nikada nije bilo lako vjerovati, a još je teže vjeru živjeti.
Najveće zapreka i teškoća za vjeru jest hipokrizija (licemjerstvo). “Nesklad kod mnogih između vjere koju ispovijedaju i svakidašnjeg života treba ubrojiti među najteže zablude našeg vremena” (GS, 43). “Tako i vjera: ako nema djelâ mrtva je u sebi”. “Jer kao što je tijelo bez duha mrtvo, tako je vjera bez djelâ mrtva” (Jak 2, 17. 26.) “Budite vršitelji riječi, a ne samo slušatelji, zavaravajući sami sebe” (Jak 1, 22.) Stoga, “vjera znači opredjeljenje za to da se u najdubljoj nutrini ljudske egzistencije nalazi nešto što ne može imati svoj temelj u vidljivu i opipljivu svijetu i što ne može odatle crpsti snagu. Čovjek se mora preobraziti da bi spoznao kako je slijep kada vjeruje samo onome što vide njegove oči – zaključio je u svom nagovoru mons. Kokić.
U poslijepodnevnom dijelu programa duhovne obnove roditelji su imali priliku sudjelovati u pokorničkom bogoslužju i sakramentu Sv. ispovijedi. Susret su završili slavljenjem sv. Mise.
