UČENICI GOVORE O ŽIVOTU U DOBA KORONAVIRUSA

Antea_Jakesevic

Jedva se čekam vratiti u klupe

 

Svima nama ova pandemija promijenila je način života ne pitajući nas sviđa li nam se to ili ne. Meni se život promijenio…  pa dosta. Moja obitelj i ja iz grada smo se preselili u Islam Latinski na neko vrijeme, što je zapravo dobra ideja. Tu imamo veću kuću i više prostora, slobode kretanja, s obzirom na to da se „trpimo“ cijeli dan. Baš mi se sviđa i što se toga tiče, ne želim se baš uskoro vratiti u grad. S obzirom da ne mogu izlaziti s prijateljima, super mi je to što vrijeme mogu provoditi sunčajući se ispred kuće, a komunicirati preko društvenih mreža, kao i do sad. Sve je tiše, mirnije i u punom cvatu, zeleno i bujno. Priroda živi i nastavlja dalje bez obzira na virus, a moj život kao da je na nekom čekanju. Onda se upitam je li ovo san ili stvarnost? Kao da smo u nekom čudnom filmu. Kad krenem razmišljati u tom smjeru zaustavim se i vratim obavezama jer mi se virus čini premističan i previše toga ne razumijem pa bi strah vrlo brzo mogao narasti. Bolje da se primim knjige.

Što se tiče online škole, bit ću iskrena i reći da se jedva čekam vratiti u klupe. Idem u dvije škole pa mi je i prije bilo malo teško sve organizirati, ali ovako ispada kao da imam još više posla nego prije. Na primjer, jako mi nedostaje ono pješačenje do škole i nazad jer je to bio najzdraviji dio mog dana. Nedostaje mi gužva, rutina, žamor ljudi, lica u prolazu – nedostaju mi ljudi. Sad mi se život odvija, ne za radnim stolom, jer je premalen, nego je cijeli naš dnevni boravak jedna učionica. Sama sam i profesor i učenik, a ni ne mičem se sa stolice (osim od stola do klavira). Pitam se jesam li ja to loše rasporedila vrijeme? Ne želim da ispadne da mislim da su profesori krivi za to što se meni ova online škola ne sviđa. Naprotiv, većina ih se potrudi da nam što više olakša posao. Videopozivi, snimke, prezentacije, smjernice i dobra komunikacija stvarno puno olakšaju. Ljudi se usude reći da je online škola baš super i da bi je trebalo zadržati, ja se ne slažem. Nedostaje mi sve. Online škola je dobra samo zato što nema kontakata pa se bolest ni ne širi, ali nikad ne bi bila moj prvi izbor jer puno mi znači iskustveno učenje, učenje između redaka, učenje iz svađa, prepirki, razgovora, čitanja osjećaja s lica… Sve ono što oplemenjuje naše živote.

Što se tiče poštivanja mjera opreza, moji roditelji i ja držimo ih se. Znam da nisam u velikom riziku da se zarazim, ali i dalje mislim da koliko god zdravi i mladi bili, moramo misliti i na ostale, starije i slabije ljude, koji su izloženi virusu. Na internetu često čitam o ljudima koji se ne pridržavaju tih mjera, koji misle da su važniji i pametniji od ostalih te da se pravila ne odnose na njih. „Ako dobijem, dobijem“ bude nekakva vrsta izlike, tužno koliko smo sami sebi važni. Često čujem rečenicu „Umiru samo stari pa nije velika šteta. Ionako bi uskoro umrli.“ što mi je jako žao jer mislim da ljudi zaslužuju umrijeti prirodno, a ne zato što je netko bio neodgovoran i zarazio ih virusom te im tako priredio umiranje u agoniji i samoći.  Kad dublje promislim, moć ovog nevidljivog virusa strašna je i razorna. Strašno je to što nemamo cjepivo, to što nigdje nismo potpuno sigurni i što ne možemo pobjeći. Virus je privremeno zaustavio živote. Moja mama ga često usporedi s ratom i kaže da nikad nije ni mogla zamisliti da će reći da je nešto „strašno skoro kao rat.“ S tim misli da su ljudi u ratu mogli otići u susjednu zemlju i biti sigurni, a od virusa je ugrožen čitav svijet. Ta me pomisao plaši i trudim se ne razmišljati o tome. Inače sam osoba koja više voli ostati kući, sama i pročitati neku knjigu ili pogledati film, nego izaći van s nekim. Nikad nisam ni zamišljala da bi mi to mogla postati svakodnevica, odnosno jedini izbor. Priznajem da mi tek sad nedostaju sve „propuštene“ šetnje i izlasci te da mi prijatelji i vršnjaci, odnosno komunikacija uživo nedostaje mnogo više nego što sam očekivala. Mislim da mi zapravo nedostaje sloboda izbora.

Kad se osvrnem na svoj život prije korone, dani su mi bili ispunjeni obavezama i „živjela“ sam za vikend, spavanje i slobodno vrijeme. Sad, kad pogledam, sve se promijenilo, a zapravo nije ništa. Ne samo mene, nego sve nas nešto nevidljivo natjeralo je da razmislimo koliko smo slabi i nemoćni i koliko god pokušavamo biti nekakvi gospodari svega što posjedujemo, to je opet nebitno. Bitno je sačuvati zdravlje i bitna je obitelj, mir, biti dobro i biti dobar, a sve ostalo je neophodno, ali manje važno. Za sreću stvarno ne treba puno. Nadam se da ćemo, kad ovo vrijeme završi, svi postati bolji ljudi i da ćemo svi više cijeniti slobodu, sebe i sve oko sebe.

I još samo nešto što me je jako rastužilo i obilježilo ovaj period. 22.3., kao da je pandemija bila malo, dogodio se potres u Zagrebu. Puno moje rodbine i prijatelja živi tamo pa smo svi bili prestrašeni, ali prihvatili smo promjenu. Samo jedna obitelj nikad više neće biti ista. Njihov život prije korone i život sada je nešto što se ne može usporediti. Nedostaje im jedan član obitelji, njihov dom i sve što su nekad imali. Smrt djevojčice moje dobi – Anamarije, jako me rastužila i podsjetila koliko smo zapravo krhki i sretni što imamo sutra, što imamo obitelj, što imamo izbor i vrijeme za ostvariti svoje snove.

 

Antea Jakešević, 1.b

 
 

Podijeli ovaj članak