UČENICI GOVORE O ŽIVOTU U DOBA KORONAVIRUSA

Ana_Kardum

Izaći ćemo jači

 

Trenutna pandemija svima nam je promijenila živote. Suočili smo se s posve novim problemima izoliranosti, ali i s teškim zadatkom da nastavimo naše školovanje unatoč situaciji.

Online škola počela je odmah nakon zatvaranja obične, ali je pružila posve drugačiji način nastave i učenja. Odjednom smo se našli u situaciji da neke predmete prvo sebi trebamo ispredavati (sami naći na internetu o temi), a onda još trebamo riješiti zadatke ili pitanja vezana uz njih. Mnogo se profesora zaista potrudilo oko svojih satova, ali ipak je dosta tereta nekako palo na nas. Naravno, iz svega smo toga mi dobili nova znanja, iskustva traženja odgovora i učenja na drugačiji način, ali nam je također i priredilo dane nervoze, puknutih živaca i ljutnje. Mene je osobito pogađala neizvjesnost. Kao osoba koja voli imati plan odjedanput sam se našla u zrakopraznom prostoru. Hoćemo li se vratiti u školu? Kako će nas profesori pitati? Hoće li biti mature? Kada? Što će nam maknuti iz ispita? Samo su neka od mnogih pitanja koja su me mučila danima. Pojavio se i jedan nimalo zanemariv problem – održavanje koncentracije na učenju unatoč situaciji i unatoč bivanju u kući. Bilo je dana kad je bilo teško sjesti i učiti umjesto: provjeravati vijesti, čekati odluke stožera, slušati o potresu, čekati vijesti od bake i dede u Zagrebu hoće li im se kuća rušiti ili neće… Bilo je toliko stresnih situacija, a trebalo je nastaviti kao da se ništa nije dogodilo. U mom domu, sva sreća, nije postojao neki prevelik strah od same bolest, mada je bio osjećaj težine i odgovornosti jer bi majka, kao liječnica, našom nepažnjom, mogla zaraziti mnogo ljudi. Održavanje koncentracije u stanu punom ljudi (nas je ipak šestero) također je izazov. Nije lako naći mir i tišinu, a puno je lakše biti dekoncentriran ili uvučen u razgovor. Kao i uvijek za mene, Glazbena je škola donijela još neke drugačije obaveze i probleme. Od slušnih ispita preko Zooma, meloritmičkih diktata kao glasovnih poruka na Whatsappu te snimanja sviranja klavira i slanja profesoru. Ipak sve donosi i svoje plodove. Naučila sam se na drugačiji način slušati stvari dok ih sviram kad ih si mogu pustiti nazad i čuti se. I u međusobnoj komunikaciji s kolegama našlo se puno dobroga. Kako je nekima od nas ostala po neka knjiga ispod klupe bilo je tjednih slikanja stranica i primanja stranica. A bilo je i dijeljenja memova o cjelokupnoj situaciji i održavanja pozitivne atmosfere te ponekad i žaljenja o situaciji i plakanja dajući nam tako ipak osjećaj zajedništva.

I tako nastavljamo i dalje… Mnoge su stvari lakše, mjere se polako popuštaju, a većina se neizvjesnosti riješila. Preživjeli smo najgore i izaći ćemo jači.

 

Ana Kardum, 4. b

 
 

Podijeli ovaj članak