Profesori – duhovno obnovljeni na početku školske godine 2013./2014.

slika9

PROFESORI – OBNOVLJENI BOŽJOM RIJEČI

 

Profesori Klasične gimnazije Ivana Pavla II. zajedno s ravnateljem mons. Josom Kokićem od 26. do 28. kolovoza, u pastoralnom centru Gospićko – senjske biskupije u župi Marije Majke Crkve bili su sudionici duhovne obnove održane pod vodstvom fra Andrije Bilokapića, provincijala Franjevačke provincije sv. Jeronima.

Jesmo li mi profesori, za početak ove školske godine, uopće mogli poželjeti ljepše mjesto za druženje i duhovnu obnovu, od Plitvičkih jezera?

Darovani buđenjima u rosna jutra, okruženi zelenim padinama i šumovitim stazama, prepuštali smo se šetnjama onkraj vodenog labirinta jezerâ oslikanih modro zelenim sjajem. Neizreciva simfonija ljepote, široko srce naših domaćina i predano vodstvo fra Andrije otvorili su naš duh pomno izabranim stranicama Biblije.

Na osobit način promišljali smo i molili nad Poslanicom svetog Pavla apostola Efežanima 1, 3-14 i zastajali pred istinom našeg izabranja („ u njemu nas sebi izabra“ ), našeg otkupljenja („njegovom krvlju imamo otkupljenje“), obećane baštine („nama predodređenim….. opečaćeni Duhom obećanim…na hvalu slave njegove“).

Po riječima našeg voditelja „ponajljepše biblijske retke“ pronašli smo čitajući Isusovu svećeničku molitvu Iv 17 . Poziv na jedinstvo ( „ da svi budu jedno kao što si ti Oče, u meni i ja u tebi, ….da tako budu savršeno jedno …da ljubav kojom si ti mene ljubio bude u njima – i ja u njima“.) za našu školsku zajednicu poziv je na Jedno koje možemo graditi međusobno, kao i Jedno koje možemo oživotvoriti s našim učenicima.

Osim „preživanja“ svetopisamskih tekstova i molitvenih vrhunaca u slavljenju sv. Mise bili smo obogaćeni i fra Andrijinim predavanjima koje smo trebali pratiti s puno pažnje, kako ni jedno od zrnaca njegovih prepunih plodova ne bi bilo izgubljeno.

Govorio nam je o vjeri koja se nadopunjava razumom, o čovjeku vjerniku i razumniku, čovjeku tražitelju uporišta (životne osovine) koje mu je potrebno kao kruh svagdašnji.

Traženje uporišta odvija se na dvije ključne razine: stjecanje znanstvene spoznaje i stjecanje unutarnjeg iskustva. Mnogi su znanstvenici pomislili da će sve moći protumačiti (Arhimed : „Dajte mi jednu čvrstu točku i ja ću pokrenuti svijet“), no sve i dalje ostaje nepreglednom šumom.

Drugi vatikanski sabor među ostalim tvrdi: „Čovjeka muči podijeljenost u njemu samom, a odatle se rađaju tako brojni razdori u društvu. Uza sve to pred suvremenim razvojem svijeta danomice su sve brojniji oni koji ili sami postavljaju ili s novom oštrinom osjećaju temeljna pitanja: Što je čovjek? Koji je smisao patnje, zla, smrti?“

Ponuđeno uporište je objava. Post 2 18 „Nije dobro da čovjek bude sam“. Ni Bog nije sam, nego je Trojstvo. Čovjek je „bogosličan“, smisao – uporište nije i ne može biti u stvarima, nego u osobi, ali ne kao „otuđenom pojedincu“ nego u „biću zajedništva“ i zato nam trebaju osvjedočeni svjedoci – susretnici Riječi koji slove „Riječ koja je tijelom postala“

Objava svjedoči o objavi samog Boga, odnosno Božjoj samoobjavi. To znači da se Bog ne skriva, nego javlja, govori, djeluje. Još više, sâm Bog dolazi ususret. Ivan Pavao II. kaže: „Božja samoobjava osobito se ostvaruje u njegovu očovječenju“. Bog se doista učinio čovjekom u svome Sinu i rodio se od Djevice. Upravo tim rođenjem, zatim po muci, križu i uskrsnuću, Božja samoobjava u povijesti čovjeka dosegla je svoj zenit i Krist je postao „sablazan za Židove, ludost za pogane“(1 Kor , 23). Ta ludost svjedoči da je Bog za oslonac dao samoga sebe. Taj nas paradoksalni Bog u Isusu Kristu traži kao osobe, slobodne ljude, bezuvjetno nas prihvaća, i to je živa osovina – uporište, pokretno, pronicljivo, dostupno, slobodno i blisko.

Na temeljima te Kristove paradoksalne ljubavi postavlja se pitanje: Što kršćanski navještaj ljubavi može ponuditi tražiteljima? Nudi Osobu…odnos…susret…sa samim Bogom. Bog se uputio (postao Put) u potragu za čovjekom. Taj Božji paradoks nije prevelik jedino za ljubav jer ona nema mjere. Ljubav je ključ za ulazak u to otajstvo Božje blizine. A ta ljubav koja ne prestaje i koja se od nas ne odmiče je uosobljena, to je osoba: Isus Krist. I zato on, jedino on s punim pravom reče: „Dođite k meni svi vi, izmoreni i opterećeni, i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe i učite se od mene, jer sam blaga i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim“ (Mt 11,28-29).

Slušali smo također razmišljanja o vjeri i kršćanstvu. Za razliku od uzlazne vrste religije (uspon čovjekova razuma k Bogu) kršćanstvo se promatra kao silazna religija (Božja poruka čovjeku), stoga se u kršćanstvu (i o kršćanstvu) radije govori o vjeri.(„ Nitko ne može doći k meni, ako ga ne privuče moj Otac“ Iv 6 44.)

Kršćanstvo se nadasve sastoji u događanju , ono se hoće zbiti, ono je dakle prvenstveno oblik postojanja, oblik života= suživot s Bogom – u Bogu i po Božju- s ljudima. U tom smislu važan je pomak naglaska u shvaćanju Božje objave, što se dogodio na Drugom vatikanskom saboru. U objavi nije toliko riječ o istinama vjere, nego o zbiljama vjere.

U kršćanskom se životu na neki način „događa“ Bog i čovjek u uzajamnom suživotu. U bitnom su suodnosu, Božja objava s jedne strane i čovjekova vjera s druge. I kao što objava nije samo puka komunikacija nekog saznanja o Bogu nego je nadasve ponuda i dar Božjega života da u njemu zaživimo, tako i vjera nije samo prihvat božanskih „istina“ nego nadasve prihvat Božjega života da u njemu zaživimo. I to kao pojedinci i – udruženo , u Crkvi. U tom suživotu s Bogom „igra“ i Bog, „igra“ i čovjek, Bog, dakako, uvijek ima inicijativu što se teološki zove prvenstvo milosti.

Kad je riječ o kršćanstvu kao vjeri, naglašena je uloga Isusa Krista. I samo ime kršćanin (lat. christianus, stsl. krstjanin) dolazi od Krist. Čovjek je u kršćanstvu – pred Bogom – i pojedinačno i udruženo biće. Bog ga je takvim stvorio, kao takvog ga poziva u suživot sa sobom pa stoga i svim drugim ljudima.

Toliko toga snažno izrečenog i nama pretočenog…. iz znanja, iskustva i vjere jednog redovnika, ostavilo je na sve nas, sudionike ove duhovne obnove snažan dojam. Najradije bismo ostali među obroncima, divili se i slušali Riječ, ali znamo latice uvijek napuštaju svoj cvijet i iščekuju plod.

Sve naše dvodnevno proživljeno zajedništvo, spoznaje, razgovore, šale i osmijehe poželjeli smo ipak utkati u Jedno i u živoj ga pokaznici nastaviti darivati kao uzdarje kroz cijelu predstojeću školsku godinu, prije svega našim učenicima koji nas iščekuju u školskim klupama.

slika1slika2slika3slika4slika5slika6slika7slika8slika9slika10slika11slika12slika13slika14slika15
 
 

Podijeli ovaj članak