ODRŽANO ŽUPANIJSKO NATJECANJE IZ KLASIČNIH JEZIKA

natjec-2016-klasicni5

Pa kaže: ,,SLIJEDI ME!”

 

Jednog naizgled običnog utorka (16. veljače 2016.), Klasična gimnazija bila je uzburkano poprište velikog događaja. Naša skromna školica bila je domaćin Županijskom natjecanju iz latinskog i grčkog jezika za Zadarsku županiju. Pa, budimo realni, gdje drugdje poslati izučavatelje klasičnih jezika nego samoj matici vrlih klasičara? Pošteno je pošteno.

Za takvu značajnu manifestaciju pripreme su trajale kroz cijeli prethodni tjedan, a intenzivno je krašenje interijera potrajalo kroz cijeli petak i ponedjeljak. Na prvom je katu bila postavljena izložba učeničkih radova s prikazima rimskog foruma (koji je nama gotovo pa i ispred nosa!). Bile su izložene fotografije te zatim crteži. Dodatnu su čar, dakako, činile mnogobrojne latinske poslovice raštrkane po zidinama škole. Sva sreća da izravno potiču na zdravo razmišljanje i gordo učenje!

Na ulazu u školu, učenike je čekala srdačna dobrodošlica. Naime, tri hostese – možda je ljepše reći: tri mlade Rimljanke zagubljene u vremenu – dočekivale su goste na vratima te ih provodile po zavinutim labirintima naše dične škole. Tri srčane Rimljanke (Petra Kaleb, Marta Knežević i moja malenkost) bile su zadjevene u toge s dvije grimizne crte te ovjenčane lovorovim vijencima. Na samom ulazu imali su priliku i promotriti plakate na latinsku temu te jedan jonski i jedan korintski stup iz učeničke radionice. Koliko smo bile uvjerljive u vraćanju u vrijeme govori činjenica da je prvi učenik koji je ušao kroz vrata bio zabezeknut i na pitanje: ,,Jesi li ti za Natjecanje iz latinskog?” odgovorio s: ,,Valjda. Meni se čini da jesam.” Sve je to vjerno dokumentirao naš ”profesionalni” fotograf Dino Viduka, trudeći se vjerno pratiti svaku zamolbu za slikom (čitaj: dobrano ga izgnjavile tvrdoglave Rimljanke).

Natjecanje se odvijalo u prostoriji Practicuma, tj. nama poznatijoj kao kabinet fizike. Sveukupno devetnaest učenika je sudjelovala u Natjecanju iz latinskog jezika koje je započelo u deset sati ujutro, dok je Natjecanje iz grčkog jezika (sa samo naše dvije učenice) započelo u podne. U međuvremenu, mogu slobodno staviti ruku na srce i reći da nikad nisam čula toliku široku lepezu nadimaka s obzirom na moju odjeću: Afrodita, senator, sluga, Lovorka (!); ali definitivno sam u prolazu najviše puta čula ,,Ave Caesar!” na što sam ja, poučena dugogodišnjim praćenjem Asterixa i Obelixa, odgovorila jednostavno s: ,,Ave moi!”

Nakon što je Natjecanje bilo službeno završilo, uputili smo se ispred škole na zajedničku fotografiju te naše drage goste usmjerili k ,,Dnevnom boravku”. Za početak je naš ravnatelj, don Ante Sorić, održao kratak govor zahvale te predvodio skupnu molitvu svih učenika i profesora. Tu su bili opskrbljeni sendvičima i pićem, što su i zaslužili nakon tolikog umnog napora. Pomalo kroz razgovor, ponukani po temeljima čiste razonode, upoznali smo naše kolege te upili dojmove. Generalni zaključak je bio da im se sviđa naša škola i da bismo mogli održavati više natjecanja s obzirom kako smo ih lijepo i srdačno ugostili. Dakako, hrana i piće su bili još samo dodatni faktor sviđanja.

Isprativši naše goste, koji su tada već bili strepili pred rezultatima, poželjeli smo im sve najbolje te da nam se vrate ponovno. Bilo je zaista lijepo čuti dosta glasno dakanje i osmjehivanje koje je bilo svojevrsno ”hvala”.

Na kraju krajeva, na ovakvim smotrama uvijek se nešto može naučiti. Ako misliš da se samo tebi moglo dogoditi da pogriješiš na takvoj nekoj bezazlenoj stvari, vjeruj mi na riječ, nisi ni prvi ni zadnji. Ako misliš da si katastrofa, odlično! Najčešće se dogodi upravo suprotno. Nema ni svrhe u forsiranju, pusti da stvari idu svojim prirodnim tijekom, ti se ne možeš u njega miješati. Također, naučeno je da treba njegovati drevne kulture iz kojih su iznjedrile sve današnje. Osobno, nositi togu i lovorov vijenac za mene je bilo časno. Nekako posebno i dražesno. Takve stvari nisu uzaludne i zanemarive već se na njih treba obraćati i te kakva pozornost. Naši natjecatelji su svoju dužnost prema antičkim precima ostvarili preko štovanja dvaju mrtvih jezika: latinski i grčki. No, što uopće, u ovakvom kontekstu, znači mrtav jezik? Jezik je mrtav ako ne postoji nijedna duša koja mu poznaje znamenje, koja mu iščitava znakove, koja mu unosi dah života. Zbog ovakvih događaja, latinski i grčki jezik ne mogu umrijeti. Stoga smo, ja mislim, svi otvoreno pozvani da aktivno sudjelujemo u oživljavanju dvaju jezika iz kojih je ionako potekla velika većina današnjih jezika. Narod bez jezika je narod bez prošlosti. A ja odlučno odbijam živjeti u svijetu koji nema svoju prošlost. Sami temelji svakog društva sneno počivaju na orijaškim stupovima latinske i grčke ostavštine. Pa hajmo onda i mi, djeca današnjice, učiniti koliko možemo da ta bogata ostavština ne postanu ruševni ostaci.

Za sam kraj (obećavam da je sada zaista kraj), valjalo bi se zahvaliti i pohvaliti naše tri mentorice: profesorica latinskog jezika Sandra Gospić te profesorice grčkog i latinskog jezika Tea Radović i Ines Rakvin koje su sve ovo omogućile i sve svoje ideje sprovele u djela. Vaše vodstvo inspirira učenike da teže nečemu višem. Da teže klasičnom, u potpuno drugom smislu riječi. Iskrene čestitke svim klasičarima, koliko god da nas ima! Neka nas i ima. Što bi svijet bio bez klasičara? Možda bi prikladan završetak teksta bila poslovica na cezarovski način s malim preinakama: Aut klasična, aut nihil!

 

Matea Kaleb, III.a

natjec-2016-klasicni1natjec-2016-klasicni2natjec-2016-klasicni3natjec-2016-klasicni4natjec-2016-klasicni5natjec-2016-klasicni6
 
 

Podijeli ovaj članak