NAGRADNI IZLET III.a RAZREDA

izlet1

 

Orilo se: ,,Malena, milja prešao sam milione…”

Zasluživši ponovno titulu najuzornijeg razreda – nagrađeni smo izletom. Destinacija nam je bila maleno mjesto nedaleko Omiša. Slobodan dan, obilan ručak, pratnju razrednice Sanje i profesora Marijana Pranjića – oduševljeno smo prihvatili. Na zadarskom kolodvoru pozdravili smo se s ravnateljem Škole koji, nažalost, nije mogao s nama. Nekoliko minuta prije osam ujutro zauzeli smo posljednja sjedala autobusa što naša razrednica nije mogla shvatiti, ali se brzo pomirila s tim jer je čula da se zabavljamo i tiho pjevamo. Još uvijek pospani slušali smo Marija koji je predvodio našu kratku jutarnju molitvu i započeli dan, kao i uvijek, s Bogom.

Nakon molitve, napuštajući Zadar, Mario je nastavio pričati o Omišu i omiškim gusarima, a Roberto o rijeci Cetini prema kojoj smo se uputili. Kratka saznanja ubrzo su se istopila. Pjevajući, približavali smo se Splitu. No, i s pjesmom smo ubrzo prekinuli jer smo začuđujuće brzo stigli u Omiš koji nam se, već na prvi pogled, učinio poput mjestašca iz kakve bajke. Bili smo zadivljeni činjenicom da je život uspio niknuti na ušću rijeke okruženom visokim stijenama. Priroda je bila prekrasna, divili smo se tišini i zelenilu prirode oko nas.

Razdvojili smo se u dvije grupe. Dok je jedna grupa, a do nas je tek kasnije doprla informacija, iznajmila maleno nogometno igralište na sat vremena, Zvonimir s gitarom, Marko i Mario, koji su nas nakon nekog vremena napustili jer su htjeli uživati u mirnoći mjesta, Katja koja je neslavno pala na svoje tek operirano koljeno, Marta, Matea, Petra Kaleb, Marita, Tina, Magdalena Ivić i ja pronašli smo malenu čistinu uz rijeku, napravili krug i zapjevali. Zasigurno smo zvučali predivno jer su nam uskoro turisti iz Njemačke, predvođeni ženom koja je znala hrvatski, oduševljeno pljeskali. Nekoliko malene djece plesalo je, a pridružili su nam se i naši pratitelji, razrednica i prof. Pranjić. Nažalost, pokušaj pjevanja profesorove najdraže pjesme neslavno je završio te je on u šali priprijetio „kečevima“.

Kad se zabavljaš i kad ti je lijepo, vrijeme brzo prolazi. Čekao nas je ručak. Piletina, par ćevapa i pomfrit zaista su bili odlični, a i fritule nakon toga. No naš razred marljivih „mravaca“ (prof.  Šimunić, koji nije bio s nama da nam objasni važnost koju rijeka Cetina ima i u fizici, zaslužan je za ovaj nadimak) nije htio zanemariti svoje dužnosti te je tijekom ručka odabrao i nove predstavnike razreda. Vrlo brzo je došlo vrijeme za polazak i bilo je teško odvojiti se od nedirnutog dijela prirode. No, svi smo požurili prema autobusu i vozaču koji nas je odvezao prema Splitu. Tijekom vožnje je bilo vedro i veselo, kako bi rekla naša razrednica. Zvonimir je popratio naše glasove gitarom i učinio našu viku svečanijom, koliko god to nemoguće zvučalo. Pjesma profesora Pranjića ovaj je put bila uspješno izvedena i izvukli smo ponosan osmijeh na njegovo lice. No, ne želeći zaboraviti našu vrijednu razrednicu, na nagovor Tomislava koji je strastveni ljubitelj Siniše Vuce, Zvonimir joj je otpjevao pjesmu ,,Sanja”. Mi ostali klimali smo glavama, glumeći kako znamo riječi.

Udaljenost između Splita i Omiša je nezahvalno mala. Za tridesetak minuta našli smo  u blizini splitske rive i uputili prema Samostanu sv. Vinka Paulskog hodajući polako ne želeći opteretiti Katjino koljeno. Unatoč tome, našetali smo se dok nismo došli do glavnog ulaza.

Malena, kružna kapelica unutar samostana oduševila nas je svojim mozaikom u pozadini oltara, kojega je, po riječima s. Andrijane, uredila s. Zdravka koja je završila Likovnu akademiju u Rimu. Iznenađeno smo slušali otkud je sve dolazilo kamenje za sliku u mozaiku i istovremeno upijali šarenilo boja. Matea je bila taknuta činjenicom da je jedan kamen posebno donijet iz rodnog mjesta oca s. Zdravke. Naposljetku, slikali smo se pred oltarom, ali ni to nije prošlo bez smijeha. Naime, s. Franka nije se mogla snaći s Dinovim profesionalnim fotoaparatom pa smo dugo stajali i čučali kako bismo i fotografijom zabilježili trenutak. Nakon što je s. Andrijana preuzela fotoaparat i fotografirala nas još nekoliko puta, uputili smo se prema kupoli. Dok se njih nekoliko vozilo liftom, mi ostali smo se penjali prekrasnim zelenim stepenicama do vrha. Iako se s. Andrijana požalila na akustiku kupole, uživali smo slušajući njezin glas kako odzvanja. Nekoliko minuta kasnije izvela nas je na balkon s kojeg se pruža pogled na veći dio Splita. Bilo je prekrasno.  Uživali smo u pogledu s kupole, ali i vjetru koji nas je spasio od vrućine. Na nagovor prof. Pranjića, Karmela ga je fotografirala i ovjekovječila trenutak koji je sam profesor nazvao ,,Marijan pred Marjanom”. Kad smo se vratili unutra Marko i Mario počastili su nas latinskom verzijom pjesama ,,Klanjam ti se smjerno” i ,,Usta moja”. Uživali smo u njihovom malom koncertu i zdušno im zapljeskali. Osim toga, Mario se susreo sa starom prijateljicom iz Kistanja, a od s. Andrijane smo saznali da će sljedeće godine položiti svoj zavjet i postati časna sestra. Zaželjeli smo joj sreću i spustili se kat niže kako bismo popili

Približilo se i vrijeme povratka. Ustanovivši da smo svi na broju (i Katja), krenuli smo prema Zadru. Kako je sunce zalazilo povećavala se naša želja za pjesmom. Grupicu u stražnjem dijelu autobusa poveli su Dino i Patricija pjevajući pjesme Lady Gage, dok se grupica u prednjem dijelu, u kojoj smo bile Petra Kaleb i ja, pokušala okušati u hrvatskim pjesmama. Orilo se: ,,Malena, milja prešao sam milione…” Bilo je tu još mnogo dogodovština, ali neke se stvari ipak trebaju zadržati za sebe.

Da se nas pitalo, ostali bismo duže. Ovako, u Zadar smo stigli u sedam i trideset navečer. Umorni, ali zadovoljni provedenim danom, uputili smo se prema svojim lokalnim autobusima i krenuli svojim kućama. I – naši planovi za sljedeću godinu se ne mijenjaju. Skromno se nadamo prijeći još koju „milju“ pod vodstvom naše razrednice Sanje.

Magdalena Ivanko, 3.a

izlet1izlet2izlet3izlet5izlet6izlet7izlet8
 
 

Podijeli ovaj članak