KORIZMENIM HODOM DO ZAJEDNIČKE PREOBRAZBE

???????????????????????????????

Djelatnici Klasične gimnazije Ivana Pavla II. s ravnateljem don Antom Sorićem od 15. do 17. ožujka proveli su  duhovnu obnovu u „Kući Djeteta Isusa“,  duhovnom centru  Družbe sestara Služavki Malog Isusa u Žabljaku kraj Livna pod vodstvom msgr. Ratka Perića,  mostarsko-duvanjskog biskupa i apostolskog upravitelja trebinjsko-mrkanskog.

 

Tri dana provedena podno hercegbosanskih planinskih ljepotica usred  prostranstva Livanjskog polja,  u oazi samostanske tišine, bila su neizreciva okrepa duhu i tijelu.

U toplom gostoprimstvu sestara, poticani nadahnutim mislima darovanim  nam po duhovnom pastiru Oca biskupa Ratka sabirali smo se, razmatrali, molitveno ujedinjavali u molitvi časova, križnog puta  i euharistijskog slavlja. Odabrani biblijski tekstovi i razmatranja uvodili su nas u korizmeno ozračje.

 

Znak praštanja znak je pobjede

Krenuvši od razmatranja nužno potrebne slobode, naš je voditelj  istaknuo znak praštanja kao znak pobjede „jer ako oprostiš ti si pobjeda , a u suprotnom ti si bijeda“.

Za ilustraciju  je uzeo niz biblijskih likova. Božje praštanje objasnio je preko primjera iz Druge knjiga o kraljevima gdje je prikazana povijest judejskog vladara  Manašea, sina i nasljednika pravednog kralja Ezekije. Manaše je u svojim gnusobama i želji da čini sve što je Bogu najmrže,  zabranio dobro i  zapovjedio zlo, ogrezao u idolopoklonstvu, štovao je  Ašeru i Baala te prolijevao nedužnu krv, što je izazvalo Božji gnjev. No, stiže i Božji odgovor – Jeruzalem i Judeja padaju u asirsko sužanjstvo. Neočekivano, njegova iznenadna nevolja rađa postojanošću i čudovišan proces griješenja postaje čudovišan proces obraćenja. Na iskreno skrušenje Bog odgovara smilovanjem, kralj postaje pobožan i skrušen, vraća se u Jeruzalem uklanja tuđinske bogove i gradi Jahvi žrtvenike. Bog, spor na srdžbu, prelazi preko uvreda i Manašeovih prijestupa. Ponovo ga uzvisi i vrati na prijestolje.

Nakon što se skrušio i ponizio, Bog bogat milosrđem ražali se jednako nad svakim čovjekom, na sve njegove prijestupe i nevolje odgovara praštanjem. Značenje praštanja je ogromno, oprostiti znači osloboditi se tereta zla, prestati s optužbama i parnicama.

Tko Boga vrijeđa, vrijeđa sebe, tko prašta čini sebe slobodnim i mudru čovjeku nije moguće nanijeti uvredu. Zato je „uvredu“ moguće izostavljajući „v“ pročitati kao „u redu“. Opraštanje nije naše, opraštanje je Božje: „Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!“ (Lk 23, 34). Ono nam daje novu snagu, oslobađa nas virusnih klica osvete, cinizma, prkosa…„Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe!“ (Mt 5,7). Opraštanje se ne može objasniti, ali ga je moguće iskusiti.

 

Susret sa „živom vodom“

Susret na Jakovljevom zdencu primjer je primjerâ u kojem se Isus pokazuje božanskim učiteljem. Započinjući razgovor sa Samarijankom čini presedan u vremenu kad Židovi i Samarijanci nisu međusobno razgovarali. Unatoč tome što Isus u njoj prepoznaje šesterostruku preljubnicu pristupa joj kao osobi vrijednoj pažnje i prije svega vrijednom vječnog spasenja. Isus, majstor riječi otkriva i ne odobrava njene preljube, poziva je na obraćenje, na ispravno klanjanje u duhu i istini. Nudi joj živu, vječnu  vodu od koje neće ožednjeti nikada i ona se oklijevajući ipak odaziva. Susret sa živom vodom, susret je s Bogom koji dolazi k nama, svakom čovjeku, On, Milosrđe, Praštanje, Dobrota i Ljubav. Smisao njegova života je da pristupa grješnicima i da ih poziva na obraćenje.

I mi smo po krštenju pozvani poput Isusa biti svećenici i proroci koji će po mjeri dara biti svjedočanstvo života i riječi.

 

Isusova šutnja jača je od svih medija ovoga svijeta

Nakon što je Baraba, „poznati uznik  godišnjom povlasticom pashalnog pomilovanja pušten na slobodu, Sin je predan da se razapne. Na Golgoti uz raspetog Isusa našli su se razbojnici Gizma i Dizma (tako ih naziva predaja odnosno kršćanske legende). Gizma je bio  razbojnik iz ekstremne nacionalističke Stranke bodežara koji je klao, silovao i pljačkao po Jeruzalemu  i cijeloj Judeji. Kakav je to bio kriminalac, vidi se i po njegovu držanju na križu. Vrijeđa sve oko sebe pa i samog Isusa. Na njegove uvrede, Isus mu božanski uzvraća svojom mirnom šutnjom. Prepušta ga njegovoj odluci i slobodi. Isus nastavlja dostojanstvenu šutnju, trpi i podnosi. Isusova šutnja jača od svih medija ovoga svijeta, poziva čovjeka da se slobodom opameti i od zla odvrati. U tom trenutku do izražaja dolazi  ljubav Isusa koji je umro za sve ljude, za sve Barabe i Gizme ovoga svijeta. Gizma je mogao raskajana srca tražiti oproštenje i Isus bi mu  rado oprostio, ali on to nije učinio.

Dizma, dobri razbojnik, okrenuo se Isusu i zamolio ga: „Isuse sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje“. Isus više ne šuti, odgovara mu: „Zaista, tebi kažem danas ćeš biti sa mnom u raju“ (Lk,23,40-43). Bio je to prvi spašenik, prvi plod Isusova otkupljenja.

Iz primjera dvojice razbojnika, Isus se postavlja onako kako se čovjek prema njemu postavi i zaželi. „Kad Isusa vrijeđaš, on te svojom šutnjom preodgaja, a kad ga blagoslivljaš on ti osigurava mjesto u raju“.

 

Kršćanin bez mržnje – mučenik bez straha

„Nadbiskup Alojzije Stepinac bio je čudo za života i poslije života“. Vođen Božjom providnošću po molitvama svoje majke od malih je nogu rastao u vjeri za koju je bio spreman položiti život. Punih pedeset godina majka Barbara obdržavala je post i nemrs svake srijede, petka i subote s nakanom da, Alojzije njezino peto dijete po redu, postane Božji svećenik. Nakon dugogodišnjih kušnji mladenačke dobi odlučuje se za svećeništvo, odlazi na studij u Rim i u 32. godini života postaje svećenik.

U vjernosti svojeg svećeničkog gesla „A ja, Bože sačuvaj da bih se ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista“ (Gal 6,14) Božji naum vodi ga prema nasljedstvu zagrebačkog biskupa Bauera. Slijede burne godine rata, političkih previranja. Komunističke montaže, lažne optužbe vode ga do teških istraga i presude, a vode ga zapravo do časti kardinala i blaženika i mučenika. Nepravednu osudu i zatočeništvo podnosi za istinu. Stepinac je čovjek istine, a osobina je istine da pobjeđuje. Bez mržnje – kao kršćanin: bez straha kao svjedok, heroj, mučenik!

 

Sve prethodno tematski sažeto tek je djelić i sjena svega onoga što nam je biskup Ratko svojim jasnim mislima i snagom autentične vjere darivao na našoj duhovnoj obnovi. Ostaju poticaji, nadahnuća, odluke koje nosimo za postojaniji korizmeni hod i preobrazbu kršćanskog života.

Hoće li sve što se dogodilo s obraćenim kraljem Manašeom, dogoditi i sa mnom? Hoću li poput  Isusa, u susretu sa Samarijankom, moći na svakog čovjeka gledati čistim i slobodnim pogledom? Hoću li čuti Isusovu šutnju i imati hrabrosti zamoliti ga za oproštenje i koliko ću dosljedno nasljedovati primjer mučeničkog života blaženog Stepinca?

Ta Bogu je sve moguće! S tom spoznajom i pouzdanjem u Njega kojemu  nema ništa draže nego da iskaže čovjeku svoje milosrđe, želimo zajedničkim korizmenim hodom, molitvom i radom dati svoj osobni doprinos, postajati  suuskrsnici s Kristom na slavu hrvatskom narodu i cijeloj Božjoj Crkvi.

                                                                                                                                   M. Z.

????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????

 

 
 

Više članaka iz rubrike Događanja

 
 

Podijeli ovaj članak