Drugi razredi na trećem izletu

slika2

IZLET I ZNANJE ZA SJEĆANJE

Nakon srdačnog prijema od strane ravnatelja, profesora i učenika Isusovačke klasične gimnazije u Osijeku, koji su im za vrijeme trodnevnog boravka u Sjevernoj Hrvatskoj bili domaćini, 37 učenika drugih razreda  naše škole, u pratnji svojih profesora, posjetili su Park prirode Kopački rit to vrijedno prirodno močvarno područje koje predstavlja izuzetan primjer nastanka i evolucije močvarnih ekosustava i poplavnih područja ali istodobno pruža mogućnosti uživanja u jedinstvenoj prirodi.

Park prirode Kopački rit

Kako je svrha stručnog izleta bila i terenska nastava učenici su u susretu s Kopačkim ritom naučili da se na tom području, pod utjecajem poplava i promjena razina vodostaja, razvijaju različiti tipovi vegetacije kojih je do sada, registriranih, oko 400 vrsta. Od šumskih zajednica najveće površine prekrivaju šume bijele vrbe, na nešto višim terenima razvija se šuma bijele vrbe i crne topole, dok se na još uzdignutijim mjestima nalaze šume crne i bijele topole. Na širem području Kopačkog rita nalaze se i hrastove šume i to na nižim terenima šume hrasta lužnjaka i velike žutilovke, a na gredama zajednice hrasta lužnjaka i graba. Vodena i močvarna vegetacija s mnogobrojnim zajednicama od kojih su najrasprostranjeniji tršćaci i zajednice visokih šaševa daju i karakterističan ritski izgled parku.

Kao raritetna životinjska zajednica spominje se i  19 vrsta komaraca.

Osim toga, područje Kopačkog rita jedno je od najznačajnijih mrjestilišta riba čitavog Dunavskog sliva. Utvrđeno je 44 vrste riba, a brojnošću se ističu šaran, štuka, som, smuđ te u posljednje vrijeme babuška ili srebrni karas. Od vodozemaca zabilježeno je ukupno 11 vrsta, od kojih je sedam vrsta žaba. Gmazovi, kao skupina kralješnjaka koja zahtijeva sušnija staništa na kojima polažu jaja, nije zastupljena s velikim brojem vrsta. Do danas je zabilježeno 10 vrsta gmazova od kojih ističemo barsku kornjaču, te pet vrsta zmija.

Osnovnu prepoznatljivost Kopačkom ritu daju ptice. Do danas je zabilježeno 291 vrsta ptica od kojih se 141 vrsta redovito ili povremeno gnijezdi. U velikim kolonijama od nekoliko stotina do tisuća pari gnijezde čaplje, bjelobrada čigra i veliki vranac. Na području Kopačkog rita gnijezdi i preko 20 pari orla štekavca, 5 pari crnih roda, 1-2 para stepskog sokola, 40 pari bijelih čapljica, te oko 100 pari divljih gusaka, vrste koje su ugrožene u svjetskim i europskim razmjerima. Izuzetno je značajna i populacija patke njorke, jedne od najugroženijih europskih vrsta.
Kopački je rit svjetski poznato stanište običnog jelena – tzv. “Beljskog” jelena, čija je populacija bila trostruko veća nego u najboljim europskim staništima. Uz njega, do danas je zabilježeno 55 vrsta sisavaca, od kojih ističemo običnu vidru, divlju mačku, divlju svinju, te 12 vrsta šišmiša.

Zbog velike biološke raznolikosti, posebno ptica močvarica, i drugih svojih vrijednosti, Park prirode Kopački rit je od 1993. godine uvršten u Popis močvarnih i vlažnih područja od međunarodnog značaja, sukladno odredbama Ramsarske konvencije. Park prirode Kopački rit obuhvaća područje od 23.230 ha, od čega Posebni zoološki rezervat obuhvaća 7.700 ha. i zaštićen je od 1967. godine. Sabor Republike Hrvatske 1999. godine je potvrdio zaštitu Parka prirode Zakonom. Tada su i proširene granice tog zaštićenog područja. Iste godine Park je nominiran na UNESCO-vu listu područja Svjetske prirodne baštine. Postupak je još u tijeku.

 

Osijek i Vukovar

Drugoga dana stručnog izleta učenici su, pod stručnim vodstvom, u prijepodnevnim satima razgledali grad Osijek, a u poslijepodnevnim posjetili grad Vukovar.

Upoznavajući se s područjima današnjega grada Osijeka, glavnog i najvećeg grada Slavonije, smještenog na desnoj obali rijeke Drave dvadeset i dva kilometra od njezina ušća u Dunav, saznali su kako postoji nekoliko arheoloških lokaliteta različitih prapovijesnih razdoblja i kultura od mlađega kamenog doba, preko bakrenog i brončanog do željeznog doba. Rimljani su osvojivši ovaj dio Panonije, na mjestu današnjega Donjega grada formirali vojni logor i civilno naselje Mursu. Intenzivniji uspon grada povezan je s imenom cara Hadrijana koji je 133. godine Mursu uzdigao na status kolonije. Od posljednjeg spomena rimske Murse, 591. godine, do prvog pisanog spomena srednjovjekovnog Osijeka, 1196. godine, nema pisanih izvora, ali postoje arheološki tragovi koji pokazuju da se život na ovome području i dalje odvijao, ali slabijim intenzitetom. Srednjovjekovni se Osijek razvio nešto zapadnije od rimske Murse, na prostoru današnje Tvrđe. Tijekom srednjovjekovlja Osijek se sastojao od utvrđenog kaštela i varoši, a bio je u posjedu raznih feudalnih obitelji. Gradom je najduže vladala obitelj Korog u vremenskom rasponu od 1353. do 1472. godine. Osijek su 8. kolovoza 1526. godine zaposjeli Turci koji su grad opljačkali, spalili i nakon toga započeli izgradnju orijentalnoga naselja. Za osmanske vladavine Osijek je bio nadaleko poznat po drvenom mostu, dugom osam kilometara, koji je u ono vrijeme bio svojevrsno svjetsko čudo. Protezao se, preko Drave i baranjskih močvara, od Osijeka do Darde. Most je sagrađen za samo nekoliko tjedana, a na njegovoj je gradnji sudjelovalo oko dvadeset i pet tisuća ljudi. Osijek je kao najveći slavonski grad, iznimno značajno prometno i trgovačko središte sa znamenitim mostom, bio nezaobilazna točka na putu između Istoka i Zapada. Kada su krajem 17. stoljeća započele borbe za oslobođenje okupiranih srednjoeuropskih prostora diljem Europe tiskane su brojne vedute oslobođenih gradova, među kojima je bio i Osijek sa slavnim mostom. Osijek je oslobođen turske vlasti 29. rujna 1687. godine. Odmah po oslobođenju grada ojačane su najslabije točke obrane grada, a kasnije je postupno promijenjena i zatečena urbanistička struktura.  Zbog izgradnje novih fortifikacija stanovnici podgrađa preseljeni su oko kilometar i pol uzvodno od tvrđave. Tako je 1692. godine formiran osječki Gornji grad. Na sličnoj je udaljenosti, nizvodno od tvrđave, 1698. godine osnovan Donji grad, naseljen stanovništvom sa baranjskih močvarnih otočića. Sva tri dijela grada utvrđena Tvrđa i neutvrđeni Gornji i Donji grad razvijali su se sve do kraja 18. stoljeća kao zasebne gradske općine. Sve tri samostalne gradske općine: Tvrđa, Gornji i Donji grad, međusobno dosta udaljene, ujedinile su se u jedinstveni grad Osijek 1786. godine. Dvadesetak godina nakon ujedinjenja Osijek je 1809. godine proglašen Slobodnim i kraljevskim gradom. Gotovo do sredine 19. stoljeća najveći je grad u Hrvatskoj, no postupno zbog političke i prometne izoliranosti gubi na značaju te postaje četvrti grad po veličini, a na tome mjestu nalazi se i danas. Unatoč gotovo dvotisućljetnom diskontinuiranom urbanom razvoju, grad se Osijek, zbog brojnih osvajanja i rušenja tijekom povijesti, može ponositi arhitektonskim nasljeđem nastalim u posljednjih tristotinjak godina. Sačuvana arhitektura i brojni kulturno-povijesni predmeti govore nam da je Osijek pravodobno sudjelovao u svim razdobljima srednjoeuropskog kulturnog života.

U programu stručnog izleta drugog dana bio je i Vukovar. I danas Vukovar stoji razrušen. Njegovo razaranje u Domovinskom ratu imalo je katastrofalne razmjere. Stambeni objekti i infrastruktura srušeni, oprema opljačkana. Uništene su crkve i škole i vrijedni spomenici kulture: dvorac Eltz, zgrade općine, gimnazije, crkve i samostan. Uništena je i priroda. Porušeno je drveće, sasječene su vukovarske aleje i parkovi. Uništeno je sve po čemu je Vukovar bio prepoznatljiv. Danas ovaj grad stoji kao slika bezumlja.

Okupacijom Vukovara srpska vojska je protivno svim međunarodnim normama i postignutim dogovorima s Međunarodnim Crvenim križem i europskim promatračima, izvršila zločine i provodila torturu i zločine nad civilnim stanovništvom, zarobljenicima i ranjenicima. U prvim danima okupacije Vukovara više stotina civila i ranjenika iz bolnice odvedeno je i smaknuto. Masovne grobnice otkrili su nekoliko mjeseci kasnije strani novinari, a potvrdile su međunarodne komisije. Svijet su potresle slike sa Ovčare gdje su izvršena masovna pogubljenja.

Naime, u obrani Vukovara tijekom okruženja sudjelovalo je oko 1800 branitelja. Njih 60% su bili stanovnici Vukovara, a ostalo su bili domoljubi iz ostalih dijelova Hrvatske i Herceg Bosne. Trećina branitelja uspjela se u manjim skupinama probiti iz Vukovara. Oko 500 do 600 branitelja je poginulo, a ostali su zarobljeni ili ranjeni.

Više od 5000 osoba odvedeno je u brojne logore u Srbiji, gdje su pretrpjeli teška zlostavljanja,a mnogi se nisu vratili. Veliki broj logora još nije otkriven, tako da se još uvijek ne zna koliko je osoba iz Vukovara zauvijek nestalo.

Nekoliko tisuća prognanika iz vukovarske općine i danas živi razasuto po Hrvatskoj i inozemstvu.

 

Đakovo

Trećega dana stručnoga izleta cilj je bio – Đakovo, slavonski grad oduvijek poznat kao obrtnički grad. Godine 1813. u njemu je osnovano udruženje obrtnika CEH. Industrijski razvoj je počeo izgradnjom mlinova i ciglana, a brojni obrtnici raznih struka ponudom svojih proizvoda pridonijeli su da je Đakovo, posebno po svojim sajmovima, postalo trgovište poznato u cijeloj Slavoniji. Danas je Đakovo grad s preko 30.000 stanovnika.

Brojni arheološki lokaliteti nalaze se u gradu i okolici. Oni su ispisali bogatu povijest ovoga grada. Iskopavanja iz 1997. godine potvrđuju život na širem području grada već u neolitiku, oko 5.500 godina prije Krista, koji kroz dugu i burnu povijest traje do današnjih dana.
Đakovo se prvi puta spominje u poznatim pisanim dokumentima 1239. godine u darovnici hrvatskog kneza Kolomana bosanskom biskupu Ponsi, čime biskupi postaju gospodarima Đakova i Đakovštine. Od tada počinje povijest biskupije u Đakovu. Đakovo je i danas biskupski grad – sjedište Đakovačko-srijemske biskupije. Sam grad se u pojedinim periodima svoje povijesti spominje pod sličnim imenima: DYACO, DIACO, DYACOW…
Godine 1536. Đakovo su zaposjeli Turci i njime vladali gotovo 150 godina. Grad tada dobiva naziv JAKOVA. To je mračni dio povijesti grada. Srušene su skoro sve katoličke crkve i sagrađene džamije. Najpoznatija je Ibrahim-pašina džamija koja je nakon odlaska Turaka pretvorena u katoličku crkvu. Godine 1690. u grad se vraća biskup i tada počinje izgradnja grada.
Poslije odlaska Turaka u Đakovu se gradi nova, skromnija katedrala i biskupski dvor. To je bila druga po redu,od tri, koliko ih je do sada u Đakovu sagrađeno. Gradili su je biskupi Patačić i Bakić.
Današnja katedrala-bazilika Sv. Petra sagrađena je u neogotičko-romanskom stilu. Biskup Strossmayer ju je počeo graditi 1866. godine u 52. godini života i 16. godini biskupske službe. Gradnja je trajala punih 16 godina. Projektanti katedrale su bili arhitekti iz Beča Karlo Rősner i Fridrich Schmidt dok je unutrašnje uređenje povjereno njemačkim slikarima koji su živjeli u Rimu, ocu i sinu Alexandru-Maximilianu i Ludwigu Seitzu. Katedrala ima 7 oltara, a krase ju 43 fresko slike, 31 kip i 32 reljefa, te orgulje sa 73 registra, tri manuala i 5 486 svirala.

Godine 1773. Đakovo postaje središte sjedinjenih biskupija Bosansko-đakovačke i Srijemske koje obuhvaćaju sve sjeveroistočne hrvatske krajeve.

Biskup Antun Mandić otvara, danas najstariju visokoškolsku ustanovu Slavonije i Baranje, Bogoslovno sjemenište. Poduzima i velike gospodarske zahvate na vlastelinstvu, posebice u uzgoju vinograda. Ime mu je sačuvano u nadaleko poznatim mandićevskim vinogradima.
Imenovanjem Josipa Jurja Strossmayera biskupom 1849. god. razvoj grada je u novom usponu. Biskupsko vlastelinstvo postaje uzorno gospodarstvo sa znatnim prihodima koji velikom biskupu omogućuje neviđene mecenske pothvate u Hrvatskoj (HAZU), a Đakovu s novom katedralom, te brojnim crkvenim i gospodarskim zdanjima daje novo lice.
Đakovačka biskupija i njeni biskupi ostavili su u gradu brojne dokaze svoga djelovanja. U gradu još i danas postoje brojni dokazi njihova djelovanja. Biskup Patčić 1706.god. obnavlja ergelu.
Povijest Ergele Đakovo počinje osnivanjem biskupije darovnicom deset arapskih konja i jednim pastuhom, iako se za godinu osnivanja uzima 1506. Prema biskupu Bakiću uzgoj konja na vlastelinstvu postoji već 1374.god. Uzgoj traje i danas u Državnoj ergeli lipicanaca, koja se svrstava među najstarije u Europi, kao i kod sve većeg broja privatnih uzgajivača konja. Niz godina je Ergela bila u sastavu PIK-a Đakovo, a danas je to Državna ergela lipicanskih konja, zadužena za uzgoj i selekciju.

 

Stručnim izletom u Kopački rit, Osijek, Vukovar i Đakovo učenici su obnovili neka, do sada stečena, znanja iz biologije, povijesti, umjetnosti, zemljopisa i vjeronauka ali i stekli mnoga nova koja se,  istina, mogu naučiti iz knjiga ali doživjeti mogu jedino u susretu sa stvarnošću, opipljivom poput npr. Đakovačke katedrale i neopipljivom poput istine o Domovinskom ratu u blizini bijelih vukovarskih križeva ili ljepote «Lijepe naše» u žuborenju potoka nad kojim prelijeće jato ptica u Kopačkom ritu.

slika1slika2slika3slika4slika5slika6slika7slika8slika9slika10slika11slika12
 
 

Podijeli ovaj članak