Zaljevom hrvatskih svetaca – zaplovile i naše misli
Jutro je obećavalo. Lijepo vrijeme, dobro društvo, nova znanja, saznanja i doživljaje. Pločnici, mokri od noćašnje rose čekali su otiske stopala maturanata Klasične gimnazije Ivana Pavla II. iz Zadra i utaban put koji po dobrom starom običaju, četvrtu godinu zaredom, znači: ukrcaj se u autobus i kreni. Pravac kretanja ove godine bila je Boka kotorska tj. Zaljev hrvatskih svetaca, a put nas je vodio preko Narone i Dubrovnika do Perasta, Otočića Gospe od škrpjela (hridi), Mua (Mula) i Kotora. Cilj – ostvariti zadaću terenske nastave: Od Narone do Boke kotorske, zaploviti Zaljevom hrvatskih svetaca.
Kada je sat pokazao 5:30 sati, a „truba“ (čitaj: glas voditeljice ove terenske nastave, s. Viktorije Gadža) za polazak se oglasila – nema dodatnih pitanja. Provjeravaju se popisi putnika, učenika IV.a i IV.b i vozaču Šimi naloži – pokret. Pospanim učenicima, još uvijek raščupanih frizura, preostaje smjestiti se u mali brlog autobusnog sjedala i odrijemati prije „početka“ nastave. Danje svjetlo probijalo se kroz pokoji oblak, magla se sljubljivala sa zemljom, a mi smo grabili kilometre prema istoku, ususret suncu…, hvatali ga, udisali miris jutarnje svježine. Netko sa stražnjih sjedala ipak je prozborio, više za sebe nego kao nalog: hladno je, upalite grijanje!
Nakon kratke stanke i prisilnog buđenja zaustavili smo se na stajalištu na kojemu se nije moglo popiti kavu. Pitanje i nepoznanica! Bez odgovora. No, nije nam smetalo. Nije bilo niti prigovora, kao inače. Nepotrebnih pitanja… ne, nije bilo! Netko se i snašao te „dobio“ kavu iz aparata, netko iz termosice… Prve zrake sunca izmigoljile su na istoku. Nebo je mirisalo na jesen. Promatrajući pejzaž pun zlatno smeđih boja uočavala se zrelost divljih šipaka, punina bobica masline. Čuo se motor autobusa. Razdanilo se. Crnilo mraka istopilo se pred bjelinom dana. Voditeljica je pozvala prve učenike-izlagače svojih pripremljenih referata, istraživanja… jer – prvo odredište bilo nam je Narona tj. ostaci nekadašnjeg grada u današnjem mjestu Vid, četiri kilometra sjeverozapadno od središta Metkovića.
Pred ostacima monumentalne arhitekture – Narona
Dolina rijeke Neretve kroz povijest uvijek je bila prirodni put od Jadranskog mora prema unutrašnjosti. Tim je putem i u antici unutrašnjost provincije Dalmacije bila povezana s obalom i ostatkom Mediterana. Dolina Neretve spominje se i u djelima antičkih pisaca već u 4. st. prije Krista. Bilo je to i mjesto razmjene robe između Mediterana i unutrašnjosti. Taj emporij (trgovište) nastavlja živjeti i u rimsko vrijeme pa se tu razvija Narona, jedan od najvažnijih gradova na istočnoj obali Jadrana.
Prvi doticaji s Rimom, što je nas klasičare posebno zanimalo, vezuju se uz prvi rimski prodor na istočnu jadransku obalu, odnosno prvi ilirski rat 229. pr. Kr. U to vrijeme Narona, uzdignuta na rang rimske kolonije, postaje uporište rimskoj vojsci protiv ilirskog plemena Delmata.
Lijepo je biti pripremljen za ono što ćeš za nekoliko trenutaka i očima vidjeti. Marta Miletić, Marijana Bićanić, Maya Pavlović, Valerija Peša i Krunoslav Grebenar upoznali su nas s Arheološkim muzejom Narona u kojemu je izloženo oko 900 nalaza pronađenih na raznih lokacijama na području današnjeg mjestašca Vid, a datiraju od 3. st. pr. Kr. do 15 st. Prvi je to muzej u Hrvatskoj izgrađen na samom lokalitetu, istakli su oni, ali i kustosi koji su nas ljubazno dočekali i pokazali nam Muzej.
Ostaci monumentalne arhitekture, natpisi, mozaični podovi, gradska stratigrafija i mnogi drugi nalazi, indiciraju da je ovdje riječ o gradu od nekadašnjega velikog značaja. Važnija arheološka istraživanja započela su sedamdesetih godina prošlog stoljeća na ostacima antičkog hrama posvećenog Augustu, otkrivenog 1995. i 1996. i tako je, zapravo, izgrađen muzej, udareni su mu temelji. Otkriven je hram s predvorjem, tribina i kipovi nadnaravne veličine, a svečano je otvoren prije 10 godina, točnije 2007. godine.
Razgledali smo i crkvicu sv. Vida nedaleko Muzeja, a od Metkovića se oprostili mašući na pozdrav brojnim vrećicama prepunih mandarina uz cestu kojom smo se nastavili voziti prema sljedećem odredištu, računajući da ćemo ih kupiti pri povratku. Netko od učenika rekao je i sljedeće: između rijeke Neretve i čovjeka ovdje je uvijek bio izražen odnos ljubavi i mržnje. Ljubav su ljudi primali kao izvor života, kroz hranu, vodu, plodno tlo koje je rijeka davala lokalnom stanovništvu, a mržnju kroz česte poplave, močvare, leglo malarije itd. Bilo kako bilo nedogledan pogled sezao je preko polja i polja stabala mandarina prepunih sočnih plodova. Narančasta boja je uistinu boja plodne jeseni, pomislih.
Dubrovačke Dolce Vita palačinke
Nastavili smo vožnju prema Dubrovniku. Uživali smo u ljepotama predjela Lijepe naše iznad Ploča, magli i poljima vinograda… Slušali smo o dubrovačkim piscima, Dubrovačkoj republici, katastrofalnom potresu u Dubrovniku 1667., a predavanje Marijane Bičanić o kapitalnog djelu velikoga renesansnog komediografa Marina Držića Dundu Maroju bio je pravi nastavni sat. Ništa manje interesantna nije bila i tema o razmetnom sinu te analiza istoimene religiozne poeme Ivana Gundulića koju je prezentirala Magdalena Guzić. Uslijedili su Klek, Neum, susret s državnom granicom s BiH, pa opet Hrvatska. I, činilo se brzo, na zaustavnoj traci terenske nastave našega prvog dana bio je biser Jadrana – Dubrovnik.
Mnogi od nas Dubrovnik su već više puta posjetili ali njemu se valja vraćati, vraćati i opet vraćati. Vraćaju mu se i drugi. Čuli smo da je i De Niro bio nedavno u gradu. Grad, još uvijek pun turista, lijepo vrijeme, kratki rukavi, šeširi… podsjetili su nas da je listopad na izmaku što se tiče kalendara, ali kako se sunce ne da. Aha, ovako „zgužvano“ izgleda Dubrovnik ljeti – vjerovali smo dok nam jedna djevojka u suvenirnici, onako uz put, ili nam je pročitala misli, nije rekla da je ljeti u isto vrijeme po 9000 ljudi u srcu grada, unutar zidina.
Kao i svi ostali, u rijeci turista uputili smo se Stradunom do Orlanda u društvu s prof. Teom koji nam je pričao o dubrovačkoj povijesti, kako starijoj tako i ovoj novijoj, o Domovinskom ratu i žrtvama koje je pretrpio od agresora. Učinilo nam se da je i on slušao izlaganje našeg Filipa Majstorovića u autobusu. Nije važno, tako smo, još bolje, ponovili gradivo. Osim toga posjetili smo staru Franjevačku ljekarnu, dubrovačku Katedralu, ručali (i bunili se na cijene), a u Dolce Viti pojeli nadaleko poznate palačinke. Čekao nas je put do Perasta i prijelaz državne granice s Crnom Gorom.
Rodno mjesto biskupa Zmajevića
Jugoistočno od Dubrovnika smjestila se Boka kotorska (Zaljev hrvatskih svetaca), koja je svoje ime dobila po gradu Kotoru i tal. riječi‚ ‘boca, u značenju ušće’. Godine 1945. odvojena je od Hrvatske i pripojena Crnoj Gori, a kroz povijest pripadala je području Crvene Hrvatske tj. Duklje te hrvatske regije Dalmacije. Za doći do srca Boke kotorske, prolazili smo pored Igala, Herceg Novog i manjih mjestašaca (ima ih desetak) smještenih u pitomim uvalama zaljeva. Prolazeći pored Herceg Novog podsjetili smo se nedavnog boravka tijela sveca Leopolda Bogdana Mandića koji je u njemu rođen.
Vozili smo se bajkovitim uvalama Zaljeva. Sunce za zapadu gubilo je dnevnu snagu i polako tonulo u san. Ljudi uz cestu brali su masline, svjetionici su stršali u visine, a mnoge barke i barkice vezane uz more, u lučicama, mirovale su. Prolazimo kroz Risan. Privuče me tabla: rezervat lovora i oleandra. Zatvorim oči. Opojno mi zamiriše lovor.
Sedamdesetak kilometara od državne granice brzo je prošlo. Smjestili smo se u Franjevački samostan u kojemu nas je dočekalo ljubazno osoblje i svećenik don Srećko Majić, domaćin. Slasno smo pojeli pripremljenu večeru i spustili se do rive tj. trga ispred župne barokne crkve crkve sv. Nikole u Perastu, rodnom mjestu zadarskog biskupa Vicka Zmajevića koji je 1748. osnovao zadarsko sjemenište. S nama u grupi su i dva sjemeništarca tog istog sjemeništa koje i danas nosi njegovo ime: Nadbiskupsko sjemenište „Zmajević“. O njemu, njegovom stricu Andriji, barskom biskupu te bratu Matiji – pripremila sam za ovu terensku nastavu svoje predavanje. Vjerujem da će učenike zanimati. Umorni – otišli smo, nakon kraćeg druženja na terasi samostana i pjesme uz Krunoslava i Gabrijela – na počinak. Sutradan, drugoga dana naše pustolovine koja se zove terenska nastava imat ćemo nekoliko važnih postaja: sam gradić Perast, otočić Gospe od Škrpjela, malo ribarsko mjesto Muo te Kotor.
Zaplovili smo Zaljevom hrvatskih svetaca
Ujutro, odmah nakon doručka, opet stepenice, spuštanje do župne crkve, jedne od čak 22 koliko ih Perast ima, do crkve sv. Nikole. U današnjem obliku sagrađena je 1616. Građena je od korčulanskoga kamena, s lijepim renesansnim pročeljem. Na pročelju se nalazi natpis o pobjedi Peraštana nad Turcima 1654. Riječ je o jednobrodnoj crkvi u čijoj se unutrašnjosti nalaze klesarska djela korčulanskih majstora i vrijedne slike Tripe Kokolje. U njezinoj riznici, koja je danas muzej, čuvaju se mnogi vrijedni darovi. U crkvi se nalazilo središte bratovštine pomoraca, a uz crkvu se nalazi zvonik iz 1691., visok 55 m. Prema povjesničarima umjetnosti zvonik je najljepši primjer raščlanjenog tipa zvonika s piramidalnim završetkom na Jadranu. Poslušavši kratko izlaganje o povijesti Perasta i crkve, o drvenom raspelu koje je pretrpjelo gusarske pucnjeve, o orguljama iz 1696. godine vidjeli smo i riznicu, oduševili se liturgijskim ruhom, ali i srebrom iz 17./18. st.
Naša iduća postaja bio je otočić u blizini Perasta na kojemu se nalazi crkva Gospe od Škrpjela, posvećena Uznesenju Bogorodice do koje smo se dovezli malenom brodicom. Otok i kapela podignuti su u znak zahvalnosti Gospi za ozdravljenje jednog od dvojice braće koji su na tom mjestu pronašli Gospinu sliku. Naime, na hridi (škrpjelu) ispred Perasta braća Martešići su 22. srpnja 1452. pronašli Gospinu sliku. Prvotna crkva sagrađena je u 15. st. na hridi koja se postepeno povećavala nasipanjem kamenja i potapanjem brodova/jedrenjaka. Velik dio crkve nastradao je u potresu 1667. godine, pa se danas jasno mogu vidjeti barokni elementi, posebno unutar crkvice. Tu je do izražaja došlo djelo slikara Tripe Kokolja, autora predivnih freski na stropu i po zidovima crkve. Nasipanje je trajalo 250 godina. Crkvu povjesničari umjetnosti nazivaju “Hrvatska Sikstina”. Otočić je površine 3030 m2.
Nakon razgledavanja, fotografiranja i kupnje suvenira zaplovili smo Zaljevom hrvatskih svetaca. Vrijeme je bilo ljetno, sunce se smiješilo, a na modroj morskoj površini preslikavalo nebo bez ijednog oblačka. Jedino uz obalu u njemu se ogledala planina iznad kuća, visoka, grandiozna… kao kakva čuvarica, zaštitnica, i našega brodića, i naše osobne plovidbe. Dosegnut djelić iskonskog mira pristavši u luku pred crkvom Marija pomoćnica kršćana u malom ribarskog gradiću Muo, rodnom mjestu blaženog Gracija kotorskog. Unutar te malene crkvice čuva se njegovo neraspadnuto tijelo koje smo imali priliku vidjeti i pred njim se pomoliti. U njoj nam je don Robert Tonsati predvodio i svetu misu.
Nakon svete mise i Mua, krenuli smo, zaplovili prema Kotoru. Ime mu potječe od srednjovjekovnoga latinskog naziva Catarum, koji se pojavljuje i u oblicima Decadaron, Dekatera, Cathera, Cathara i sl. Arheološki nalazi na području današnjega Kotora upućuju na razmjerno dug život na tom mjestu. Grad je opasan starim, četiri kilometra dugim zidinama kroz koje se u njega ulazi na troja vrata. Od 1979. nalazi se na UNESCO-vu popisu zaštićene svjetske kulturne baštine, a samo naselje datira još iz antičke Grčke. U gradu su pomorski muzej, pomorski fakultet, institut za biologiju mora, kazalište, povijesni arhiv te prehrambena, kemijska i metalna industrija. Cestovno je povezan s Cetinjem, Podgoricom, obalom i zaleđem. Zaštitnici Kotora su sveti Tripun (isti dan kad i sveti Vlaho u Dubrovniku) i blažena Ozana Kotorska, inače stanovnica grada Kotora od 1507. godine.
U Kotoru smo posjetili romaničku katedralu posvećenu sv. Tripunu gdje nas je dočekala s. Dragica (po naglasku Splićanka). Šećući gradom, osim katedrale, obišli smo i crkvu Sv. Luke te crkvu Gospe od Zdravlja, koja se nalazi na obližnjoj uzvisini. Učenici IV. b razreda sa svojim razredom potražili su i crkvu Sv. Marije u kojoj je smješten sarkofag s tijelom bl. Ozane Kotorske jer je blaženica zaštitnica njihovoga razreda.
Nakon slobodnog vremena vratili smo se u Perast, ručali, pozdravili s don Srećkom i ostalima te krenuli na osmosatnu vožnju do Zadra.
„Ovo je najbolja terenska nastava do sada“ – ničim izazvana rekla je Anica svojoj razrednici. Naravno da je najbolja, pomislih. A, zašto, odgovorit ću na kraju ovoga zapisa, vjerujući da, obzirom da im nisam stigla reći u autobusu, to mogu pročitati. Najbolja je jer je posljednja u vašem srednjoškolskom obrazovanju u ovoj školi. Ali, najbolja je i zato što ste zaplovili Zaljevom hrvatskih svetaca… Zato, nastavite ploviti svojim životnim stazama, učite, otkrivajte nove horizonte…, živite život! Jer, reći će blažena Majka Tereza:
Život je prilika – iskusi je
Život je ljepota – divi joj se
Život je san – učini ga stvarnim
Život je izazov – suoči se s njim
Život je zadatak – izvršavaj ga
Život je igra – igraj se
Život je dragocjen – njeguj ga
Život je bogatstvo – čuvaj ga
Život je ljubav – uživaj je
Život je tajna – pronikni je
Život je obećanje – ispuni ga
Život je tuga – nadiđi je
Život je himna – pjevaj je
Život je borba – prihvati je
Život je tragedija – uhvati se s njom u koštac
Život je avantura – usudi se
Život je sreća – zasluži je
Život je život – brani ga
A, kad poželite odmor, snagu, utjehu, mir, kad imate želju za letom…, vratite se…, sjetite se – Zaljev vas uvijek čeka!
