UČENICI GOVORE O ŽIVOTU U DOBA KORONAVIRUSA

Andjela_Baraba

Ništa se ne događa slučajno pa tako ni ova karantena

 

„Nastava od kuće“ – iako to zvuči kao ostvarenje sna svih školaraca, većina se ne bi složila. (Gle čuda, učenicima su potrebni profesori, a mislili su da sve mogu sami!). Na primjer, ja sam u nezavidnoj situaciji: maturantica, završavam gimnaziju, polažem višu razinu + kemiju i biologiju. Tko preživi, pričat će….

Da mi je netko rekao da ću nastavu pratiti u ležećem položaju ili s hranom u ustima, ne bih vjerovala. Ali eto, dogodilo se točno u najpresudnijem trenutku mog školovanja, na kraju četvrtog srednje. Za maturanta, ali i za cijeli obrazovni sustav to je trenutak „biti ili ne biti“. Spletom okolnosti ova matura bit će zapamćena po tome što su maturanti fizički odvojeni od svojih profesora koji ih predano spremaju za ispit mature. Oni koji su svoje nade uspjeha polagali u profesora koji ih treba spremiti za opsežan ispit u par mjeseci, u problemima su. Nije čudno zašto većina maturanata paničari i sa strepnjom iščekuje 8. 6. (početak mature). Srećom, nisam među njima. Mišljenja sam kako se za maturu sprema kroz sve četiri godine srednje škole, a u zadnjoj godini ponavlja se naučeno tako da nema straha (bar za mene). Naravno nisam očekivala da će karantena toliko dugo trajati (oko pedeset dana). Kad su najavili početak online nastave, nisam bila svjesna situacije, a pogotovo da će toliko trajati. Bit ću iskrena pa ću priznati da sam priželjkivala pratiti nastavu iz udobnosti svoje sobe, bez putovanja do škole, ranog buđenja, provođenja vremena sa svakakvim ljudima (ne „pašu“ svi svima). Nisam zaželjela želju, ali ostvarila se. Jedna sam od onih kojima karantena ne smeta, dapače pretvorili su ju u prednost. Toliko sam slobodnog vremena dobila eliminacijom odlaska iz kuće. Tim više prednost što se ne moram nositi sa stresom drugih učenika koji je izazvan maturom i zaključivanjem ocjena. Vrijeme za školu ostalo je vrijeme za školu. Nastava se još uvijek odvija i još se uvijek može biti ocijenjen. Tu očito vrijedi ona koja se koristi u kontekstu udaljenih ljubavnika, „udaljenost nam ne može ništa“. Možda je to stvar mog karaktera, ali sviđa mi se nov način odvijanja nastave. Nije stvar što sam fizički odvojena od škole, nego što sam otkrila moć samostalnog učenja novih lekcija. Toliko je truda potrebno uložiti, ali baš zbog toga gradivo ostaje u glavi. Mislim da, ako se želi podignuti svijest da učenik uči za sebe, a ne za profesora, ovakav intenzivan samostalan rad trebao bi se nastaviti i u školskim klupama. Naravno, pomoć profesora nezamjenjiva je čak i u samostalnom radu. Najveće mi je iznenađenje odnos profesora prema nama učenicima. Pretpostavljam da je za biti profesor, između ostalog, potrebna ljubav za učenike, ali nisam očekivala da je tolika. Neki su profesori nekoliko puta naglasili da im nedostajemo, u svakoj poruci podsjete nas da su slobodni za sva pitanja koja imamo, a neki zajedno s učenicima nestrpljivo iščekuju vijesti o maturi. I nešto nezaobilazno, susretljivost i razumijevanje prema maturantima. Jedino za čim žalim uživo je osjetiti tu brigu profesora za učenika. Kako je karantena došla iznenada i nitko nije očekivao da će toliko trajati, nisam se pozdravila sa školom. Očekivala sam da imam još par mjeseci za proživjeti svoju svakodnevicu u školi, družiti se s kolegama i osobljem škole, odgovarati neke predmete zadnji put…. Nažalost, ništa od toga. Najbolje je izvući naučene lekcije: nikad ne znaš kad ti je zadnji put i ne doživljavaj svoje profesore (kasnije ljude s kojima ćeš raditi) kao nešto nezaobilazno i što se mora, nego daj prostora da osobu shvatiš na dubljoj razini. Možda Gimnaziju neću zapamtiti po neočekivano neostvarenim dogodovštinama, ali definitivno ću ju zapamtiti drugačije od ostalih generacija, po srdačnosti i toplini koja se odvija preko hladnih ekrana. Hvala im! Što se tiče školskih kolega, odvojenost ne predstavlja problem. Naravno sa svima sam u dobrim odnosima, ali samo s nekoliko u odličnim. Očekivano je da ću s većinom izgubiti kontakt i s njima se nisam čula za vrijeme karantene. To je u redu i realno. Prava prijateljstva već su stečena i udaljenost ne predstavlja prepreku, a pogotovo što imamo vremena za druženje kroz život.  Na trenutke mi nedostaju smiješne situacije u školi, ali poprilično dobro živim i bez toga. Tome u prilog ide vrijeme koje sam dobila kroz ovu karantenu. To je zbroj svih „rupa“ u vremenu, u kojima ne mogu biti (nisam bila) produktivna, a nastaju pod okolnostima mojih obaveza (npr. čekanje autobusa na kolodvoru). Prvi put u životu, više od mjesec dana, imam 24 sata za sebe. Osim raznih hobija, mislim i na vrijeme sa svojim mislima. Fascinantno je kako je čovjeku jednostavnije ući u svoju nutrinu, ako je odvojen od drugih ljudi. Možda jer nema kamo pobjeći od sebe? Možda. Uglavnom, preispitivala sam svoju egzistenciju, ali u pozitivnom smislu (nisam depresivna osoba, samo pozitivno!) U jednom sam se trenutku nasmijala jer sam shvatila da djela koja smo radili kroz književnost imaju smisla, nisu napisana tek tako. Do sada nisam ništa shvaćala kao stvarno, kako ja to volim reći, informacija samo prolazi kroz glavu, ne staje. Tko zna koliko sam toga još mogla naučiti o Dostojevskom i ostaloj ekipi?!  Rečeno na još čudniji način, shvatila sam da postojim. I to nakon osamnaest godina života uz brojne filozofske i psihološke knjige koje sam pročitala. BRAVO ja! Bilo je i vrijeme! Toliko mi je bilo zanimljivo da nisam strahovala i pitala se hoću li se zaraziti. Sad gledano sa strane vjere, smatram da se ništa ne događa slučajno pa tako ni ova karantena. Duboko sam uvjerena u Božju Providnost koja uvijek pomaže ljudima da se postojano suoče sa svojim životom. Mogu sama svjedočiti. Za najveći razlog zbog kojeg nisam žalosna u ovoj karanteni, nije zaslužan moj karakter ili introvertnost, jer imala sam crne minute, nego vjera da ova situacija ima smisla. Dosta sam vremena provela u molitvi pitajući se kako ću se spremiti za maturu i uspješno završiti školu te mi se uvijek javljala ideja da je ovo odlična prilika za kvalitetnu pripremu, za izazove koje su ispred mene. Sada sam uvjerena da me Bog bacio u (meni) nepoznato i da ne bih uspjela da nije bilo ove situacije. Ne znam kako drugačije objasniti optimizam u rasplet mature i radost koja je u meni, a da ne kažem da je to Božje djelo.

Sve ima svoj zaključak pa tako i ovo. Istaknula bih najbitnije lekcije koje sam naučila (i koje spadaju u ono „e da sam prije znala“). Prvo, za maturu uči se kroz cijelu srednju školu (a pogotovo ako si u gimnaziji). Drugo, nikad ne znaš kad ti je zadnji put (ja nisam znala da će mi zadnje odgovaranje iz povijesti bili 10. 12. 2019., a trebala sam odgovarati još dva puta od tada). Treće, nemoj profesore gledati kao nešto što se ne može izbjeći, nego daj im priliku da pokažu najbolje od sebe, vjerovali ili ne i oni su ljudi od krvi i mesa kao i mi učenici. Daj im priliku i nećeš požaliti. Četvrto, ono što se uči u školi, (možda ne sve, ali ipak nije ništa), ima smisla i svoje zašto.  I nešto što nisam spomenula, ali  toliko se ljudi razboljelo, nažalost i umrlo, a ja nisam jedna od njih. Dapače prošla sam poprilično „lišo“, nisam ni osjetila da je vani nešto smrtonosno. Zato budi zahvalan što si živ. I za kraj jedan meni drag citat koji samo pronašla: … odložimo svaki teret i grijeh koj nas sapinje te postojano trčimo u borbu koja je pred nama!Uprimo pogled…u… Isusa… (Heb 12). Odustani i makni od sebe sve što koči tvoj uspjeh i ne dopušta ti radost. Ako misliš da je to nemoguća misija, pogledaj u Onoga koji je učinio ono što nitko nije učinio prije Njega (nije se pokolebao što je prvi koji prolazi kroz to što prolazi), a ni nakon. I nakon svega sad se nalazi s desna Ocu na nebu.

 

Anđela Baraba, 4. b

 
 

Podijeli ovaj članak